Lourdes: 1858-2008
30.10.2008., četvrtak
28. Ja sam bezgrešno začeće! (Bogorodica Bernardici prigodom XVI. ukazanja)
Premda je svima bilo jasno da ono nebesko biće, što se ukazivalo u Lurdu prije stotinu pedeset godina, nije nitko drugi nego Blažena Djevica Marija, opet su ipak svi nestrpljivo čekali da kaže sama svoje ime i tako svečano potvrdi ono što su svi slutili da jest. I to se dogodilo prigodom šesnaestoga ukazanja, na sam dan Navještenja Marijina godine 1858. Željno je tu izjavu Gospinu iščekivala i sv. Bernardica, to više što je župnik uporno tražio od nje da želi znati ime nebeske pojave, prije nego bilo što poduzme s crkvene strane. Bernardica nije mogla spavati cijelu noć, kažu ljetopisci. U zoru toga dana pošla je uz dopuštenje svojih roditelja prema špilji ukazanja. Kad je stigla tamo, već je golemo mnoštvo ljudi bilo ondje, uvjereno da će se toga dana nešto posebno dogoditi. Kako li se Bernardica silno začudila kad je ušavši u špilju opazila kako sva sjaji nebeskom svjetlošću. Gospa je već bila tu i čekala s blagim materinskim osmijehom na usnama. Dok je molila u svom zanosu, osjeti Bernardica u sebi pravu potrebu da pita nebesku prikazu za ime. I konačno, ne mogavši više u sebi suzdržati te čežnje, progovori: ''Gospođo, iskažite mi milost i recite mi Vaše ime!''. Na ove je riječi Gospođa uz Ijubezan smiješak priklonila malo glavu, ali nije ništa rekla. Uza sav muk, Bernardica se opet usudila ponoviti svoje pitanje. Na ustima nebeske pojave lebdio je opet blagi smiješak, ali nije progovorila. Nato je Bernardica sklopila ruke i vruće ponovila po treći put svoju molbu. Odmah nakon toga, sklopila je nebeska pojava svoje ruke i podigla ih iznad prsiju, pogledala u nebo, zatim polako rasklopila ruke i nagnuvši se nešto malo prema Bernardici progovori drhtavim glasom: ''Ja sam Bezgrješno Začeće''. Tek što je te riječi izrekla, Blažene je Djevice nestalo. Dušu Bernardičinu prelio je val nebeske radosti. Riječi što ih je čula bile su za nju nove i nepoznate, ali je dobro slutila njihovu važnost. Narod ju je okružio silnom znatiželjom da čuje što se dogodilo. I kad im je opetovala riječi nebeske Gospe, neizmjerna radost obuzela je sav onaj vjerni puk, i vijest se za čas prenijela po Lurdu i po čitavoj okolici. Cijeli dan na blagdan Navještenja Marijina dolazili su ljudi u špilju, željni da dadu oduška svojoj zahvalnosti i poljube onaj kamen što ga se svojom blagoslovljenom nogom dotakla nebeska Kraljica Marija. Odahnuli su konačno i roditelji male Bernardice kad su čuli za ime nebeske pojave, jer su morali mnogo pretrpjeti kroz sve ovo vrijeme. Odahnuo je konačno i mjesni župnik, iako je još ostao na oprezu sve dok biskup ne kaže svoje. 1. Vidite li ponajprije, braćo i sestre, divnu providnost Božju? Četiri godine prije toga ukazanja, na dan 12. prosinca godine 1854. proglasio je kao članak vjere blage uspomene papa Pio IX. ovo: ''Na čast svetoga i nedjeljivoga Trojstva, na slavu i ukras djevičanske Majke Božje, na uzvišenje katoličke vjere i na unaprjeđenje kršćanske religije, proglašujemo i odlučujemo Mi snagom punomoći primljene od Gospodina Isusa Krista i svetih apostola Petra i Pavla kao i našoj vlastitoj, da je nauka, koja stalno drži da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga Začeća na temelju jedinstvene, njoj od svemogućeg Boga udijeljene milosti i odlikovanja, s obzirom na zasluge Otkupitelja ljudskoga roda Isusa Krista, od svake ljage istočnoga grijeha ostala sačuvana, (da je ta nauka) od Boga objavljena, i zato je svi vjernici čvrsto i postojano imaju vjerovati''. Kad je papa Pio IX. proglasio kao članak vjere istinu o Bezgrješnom Začeću Majke Božje, silna se oluja digla u protivnom kršćanskom taboru širom svijeta. Među ostalima je npr. profesor protestantske teologije Eduard Preuss napisao knjigu pod naslovom ''Unseres Gottes Wort'' (Riječ Boga našega) da obori nauk o Bezgrješnom Začeću Majke Božje. Istini za volju moramo reći da je baš taj profesor postao kasnije najvatreniji branitelj ove povlastice Majke Božje, nakon što je našao put u Katoličku crkvu. Ali, kako rekosmo, silna se podigla bura protiv ovoga nauka Katoličke crkve, nakon što ju je papa Pio IX. proglasio člankom vjere. A eto, što vidimo tek četiri godine nakon proglašenja ove velike povlastice Majke Božje člankom vjere? Vidimo kako nebo stavlja svečani pečat na odluku Svetoga Oca i kaže: ''Tako je!''. Kada je to bilo? U času kad se Majka Božja na pitanje skromne pastirice Bernardice, nakon njezinih nekoliko puta ponovljenih pitanja, udostojala dati odgovor: ''Ja sam Bezgrješno Začeće!''. Koliko je navala bilo na Sveto pismo sa strane svih mogućih protivnika! A sada, što vidite? Vidite sjajnu potvrdu na istinitost izvještaja Svetoga pisma iz raja zemaljskoga, kad je prvi čovjek pao na lijepak zmiji paklenoj i prekršio zapovijed Božju. Bog izriče presudu nad sotonom: ''Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu'' (Post 3, 15). Govor je izravno prema hebrejskom tekstu o Kristu, ali se sigurno odnosi i na Majku Njegovu. Da li bi ipak satrla glavu zmiji, da li bi bila potpuna pobjednica nad sotonom da je i jedan čas bila u njegovoj vlasti, njegova ropkinja? ''Ja sam Bezgrješno Začeće!'' - kako su lijepa potvrda ove riječi Majke Božje onom pozdravu anđelovu, kad je po nalogu Božjem sišao s neba u njezinu skromnu kućicu u Nazaretu i pozdravio je onim divnim riječima: ''Zdravo, milosti puna!'' (Lk 1, 28). Zar bi bila milosti puna, zar bi se mogla tako nazvati kad ne bi od prvoga časa svoga začeća bila izuzeta od vlasti Sotonine? Nešto bi Joj sigurno manjkalo, i ne bi se mogla nazvati milosti puna. ''Ja sam Bezgrješno Začeće!'' - kakva sjajna potvrda ova riječ Majke Božje velikim ocima iz prvih vremena kršćanstva, kad se Marija uspoređuje s Evom i s većom milošću obdarenom naziva negoli je to bila naša pramajka. Kakva potvrda njihovim riječima da je Marija najčišća, potpuno neokaljana, da grijeh nije nikada gospodovao njome, da je svetija od svih svetaca, da je čišća od anđela, jedina nevina, jedina neokaljana, jedina sva blagoslovljena. ''Ja sam Bezgrješno Začeće!''. Kakva su divna potvrda ove riječi Majke Božje velikom branitelju njezina Bezgrješnog Začeća Dunsu Scotu, napose za njegov argument za Bezgrješno Začeće: ''Potuit, decuit, ergo fecit! Bog je to mogao učiniti, pristojalo se da to učini, i učinio je''. ''Ja sam Bezgrješno Začeće!''. Kakva su divna potvrda te riječi Majke Božje svetom Općem crkvenom saboru u Tridentu! Kad je taj Sabor izdavao dekret o istočnom grijehu, svečano je izjavio da nije njegova nakana obuhvatiti ovim dekretom, gdje se radi o istočnom grijehu, Blaženu i Neokaljanu Djevicu Mariju Bogorodicu. I kad je ta istina proglašena za članak vjere godine 1854., kao što smo rekli, i kad se digla vika na tu odluku Svetoga Oca, eto četiri godine nakon toga dolazi potvrda s neba: ''Tako je!''. Istina je što je Papa kao vrhovni glavar Crkve rekao, a ne što viču neprijatelji istine. Koliko moramo biti zahvalni Majci Božjoj za ovu riječ i danas, sto pedeset godina nakon njezina ukazanja u Lurdu! To nam je nova potvrda da sve ono što uči i naučava sveta Crkva katolička, nisu ljudske izmišljotine, nego je to nauk Božji, koji Crkva čuva i brani kao predstavnica Božja. I što budu žešći napadi i izrugivanja na istine svete vjere, to čvršće uz njih moramo prianjati, jer će sigurno doći dan kad će istina koju Crkva naučava zasjati nebeskim sjajem, a posramljeni ostati svi neprijatelji istine. 2. A onda, braćo i sestre, koliko mora porasti u našim dušama pouzdanje u zagovor Neokaljane Majke Božje Presvete Djevice Marije. Nakon pada u raju zemaljskom čovjek uvijek dršće pred Bogom, svjestan svoje krivnje, svoje nečistoće pred neizmjerno svetim i divnim Bogom. Odatle i ono živo nastojanje umilostiviti Boga žrtvama, koliko je samo moguće, ne bi li radije primio molitve čovjekove. Povijest dokazuje da su stari Rimljani nastojali pomoći u toj nevolji tako, da su imali posebne djevičanske duše koje su čuvale njihovu svetu vatru, prozvane vestalinke. No, iako su možda živjele djevičanskim životom, dakako da su usprkos tomu i one nosile na sebi pečat istočnoga grijeha, koji čovjeka isključuje od gledanja Boga i čini ga nedostojnim da se pokaže pred neizmjerno svetim Bogom. Ljudski je rod silno trpio nakon pada Adamova i silno čeznuo za Otkupiteljem. A taj je došao preko Neokaljane Majke Božje. Svijest da među milijardama sinova i kćeri ljudskih, koji su živjeli ili žive ili će živjeti na ovoj zemlji, ipak ima bar jedno neokaljano biće, na kojemu oko Božje oduvijek počiva s miljem, napunja golemim pouzdanjem srce čovjekovo jer zna da molitva takve duše, kao što je Majka Božja, mora imati posebnu moć kod Boga, i što takvo biće zamoli u Boga, jedva se može i zamisliti da bi Bog to mogao odbiti, kad rado uslišava i molitve grješnika koji se žele vratiti k Njemu. Godine 1956., obratio se u Londonu i stupio u Katoličku crkvu lord Craigmyle, pastor Episkopalne crkve u Škotskoj. Bile su mu trideset i dvije godine. Nekoliko mjeseci prije bio je oženio Anteu Rich, kćerku poznatoga anglikanskoga teologa Edwarda Charlesa Richa, koji je u svojoj šezdesetoj godini također bio prešao na katoličanstvo. Međutim, lord Craigmyle izričito je izjavio da njegovo obraćenje nije plod neke sentimentalnosti prema supruzi, koja je s ocem bila prešla u Katoličku crkvu. To je, veli on, bila potreba njegova duha, jer u svim tim Crkvama izvan Katoličke nije vidio rješenja sumnjama koje su ga mučile. Ali onda isti obraćenik dodaje jednu drugu stvar, koja mu je odlučno pomogla u traženju istine. Ljudi bez vjere rekli bi da je to slučaj. Jednoga dana dok je išao nekamo, nađe na zemlji medaljicu. Sagne se, digne je, očisti i dobro pogleda. Na medalji je bila slika Bezgrješne Majke Božje (takozvana čudotovorna medaljica, koja se kuje i širi u milijunima primjeraka po cijelom svijetu od vremena sv. Katarine Laboure). Počne čitati natpis oko medaljice: ''O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo!''. Lord Craigmyle je ponovio tu molitvicu. Marija Bezgrješna Djevica nije ostala gluha na vapaje njegove duše. Pomolila se za njega koji je iskreno tražio istinu. Dovela ga k Isusu koji je rekao nekoć: ''Ja sam Put, Istina i Život!''. A kad je došao k Isusu, nemoguće je da ne bi našao put u ovčinjak Isusov, a to je Crkva katolička. Braćo i sestre, molimo i mi rado: ''O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo!''. Ništa draže Majci Božjoj, nego se zauzeti za one koji traže njezinu pomoć. Zato se i javila u Lurdu riječima: ''Ja sam Bezgrješno Začeće''. |
26.10.2008., nedjelja
27. Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svome Imenu slavu daj! (Ps 115,1)
Petnaesto ukazanje Majke Božje svetoj Bernardici u Lurdu na dan 4. ožujka 1858. godine bilo je najsvečanije od svih dosadašnjih, ako promotrimo u kakvim se okolnostima zbivalo. Kako je Gospa pozvala Bernardicu da kroz petnaest dana dolazi k špilji, to su svi mislili da je to ujedno zadnje ukazanje, pa da će se zbiti nešto osobito, u najmanju ruku da će ovo tajanstveno nebesko biće reći konačno svoje ime, makar su svi bili uvjereni da to nije nitko drugi nego Majka Božja. U ranu zoru toga dana dvadeset tisuća ljudi već je navrlo prema špilji. Teško je već bilo naći igdje mjesta u blizini špilje. Ljudi su se penjali na stabla i na najmanje izbočine špilje. Svuda samo glava do glave. Predviđajući toliku navalu svijeta, općinsko vijeće u Lurdu poduzelo je mjere opreza. Izvana su pozvane u pomoć tri žandarmerijske čete i svi slobodni vojnici iz obližnje tvrđave. Vojnici su od ranoga jutra stajali u paradi s puškama u ruci, žandari su pješice i na konjima krstarili po gradu, a odred domaćih žandara stajao je kao počasna straža ispod svoda špilje. Malo dalje vidjele su se pozlaćene kacige vojnika na konjima, koji su došli iz grada Tarbesa u pomoć za održavanje reda. Prisutan je bio i načelnik sa svim općinskim savjetnicima, carski prokurator te komesar policije, svi opasani službenim pojasima. Nisu doduše bili nimalo skloni svemu tomu, ali su morali izaći, htjeli ne htjeli, da se održi red. Kažu ljetopisci lurdskih ukazanja da je sve davalo dojam kao da dolazi kakva kraljica. A bila je i više nego kraljica, jer je dolazila Kraljica Neba razgovarati s jednom siromašnom pastiricom radi spasa mnogih duša i dobra čitava čovječanstva. Nikad se prije nije vidio sličan prizor u Lurdu. Dok su svi napeto očekivali tijek događaja, pojavi se Bernardica u pratnji svoje majke. Pred njima su išla dva žandara s izvučenim sabljama, otvarajući im put. Nešto poslije sedam sati stigla je pred špilju, odmah pokleknula, pobožno se prekrižila i stala moliti svoju krunicu. Nekoliko časaka nakon toga počelo je viđenje. To su svi primijetili iz nebeskog izraza Bernardičina lica. U zraku je nad tim prizorom lebdio duboki mir, kažu ljetopisci, mir više nebeski nego zemaljski. S Bernardicom zajedno molio je i sav ondje prisutni svijet. Vidjeli su je kako govori i kako sluša, ali razumjeli nisu ništa od toga nadzemaljskog razgovora. Dok je razgovarala s nebeskom Gospom, više su joj puta suze oblile lice. Viđenje je potrajalo čitav sat. Kad je Bernardica došla opet k sebi, digla se mirno na odlazak. Njezina tjelesna garda, koja je također bila duboko dirnuta svime što je vidjela na Bernardici, išla je opet pred njom, ali sada više u znak počasti. Dok je Bernardica prolazila, narod joj je oduševljeno klicao. Svaki je od prisutnih htio približiti joj se, dotaknuti je, tako da ju je vojska morala ograditi da je ne zgnječe. Kad je došla u grad, skupina žena uspjela je probiti tu ogradu vojnika, i Bernardicu su svu obasule poljupcima. 1. Zašto smo vam ovo ukazanje, ili bolje, okolnosti ovoga ukazanja nešto opširnije iznijeli? Iznijeli smo ga radi krasnoga primjera koji nam pruža sv. Bernardica. Ljudsko srce tako je sklono taštini, da nije bez razloga rekao netko: ''Pokažite mi poniznoga čovjeka, a ja ću vam pokazati sveca!''. A mi bismo to mogli ovdje primijeniti na Bernardicu. Zar nije bila za nju velika napast da si počne utvarati kad vidi onu masu od dvadeset tisuća ljudi što već u ranu zoru čeka nju? Zar nije bila velika napast za nju da si počne utvarati kad vidi dvije čete žandarmerije izvana, koje su došle kao pojačanje za održavanje reda dok ona ide prema špilji i natrag kući? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi da su i vojnici iz obližnje tvrđave pozvani u pomoć za održavanje reda, dok ona ide prema špilji i natrag kući? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi sjajne kacige vojnika na konjima, koji su iz susjedne vojarne iz Tarbesa došli za održavanje reda? Zar nije bila velika napast za nju da si počne nešto utvarati kad vidi kako domaći žandari stoje kao počasna straža pod svodom špilje, a dvojica pred njom s izvučenim sabljama, prateći je tamo i natrag? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati, kad je na povratku svaki od onoga golemog mnoštva želi vidjeti i dotaknuti je, kao kakvu relikviju? Zar nije bila za nju velika napast da si počne nešto utvarati kad vidi u paradi carskoga prokuratora, šefa policije, načelnika Lurda i sve općinsko vijeće ovdje zbog nje? Zar nije bila velika napast za nju da si počne nešto utvarati kad je onoj skupini žena uspjelo probiti ogradu vojnika, doći do Bernardice i svu je obasuti poljupcima? A ipak? Ta mala pastirica nije možda nikada čitala ni čula onu riječ psalmista: ''Ne nama, Gospode, ne nama, nego imenu svojemu daj slavu!''. Ipak vjerno vrši sve što je rekao psalmist. Svi se ljetopisci ne mogu nadiviti njezinoj skromnosti. Ni sav onaj sjaj što se vidio toga jutra, ni sav narod, koji joj se klanjao putem, niti one žene, što su je obasule poljupcima, ni vojnici u paradi, ni carski prokurator s ostalim državnim službenicima, ni sve ostalo nije bilo u stanju pomutiti njezin mir i sjedinjenje s Bogom. Od svega je jača bila uspomena na nebesku Majku, u čijoj je školi bila i čijom se sad dobrom učenicom pokazuje. Samo se na jednoga osvrnula Bernardica toga jutra. Na koga? Kad je išla, opazi slijepu djevojčicu kako plače. Kraj nje nije mogla proći, nego se sagnula k njoj, primila je za ruku i zagrlila kao rođenu sestricu. 2. Pa kad gledamo evo svetu Bernardicu ovako skromnu i potpuno, rekli bismo, gluhu i nijemu za sve počasti ovoga svijeta, kako to da otrovna biljka taštine tako bujno uspijeva u ljudskom društvu? Nije teško naći tome razlog. Treba samo pogledati što veli psalmist u onom najvećem psalmu što ga je spjevao u pohvalu zakonu Božjemu. A što veli? Veli ovo: ''K propisima Tvojim, koje volim, dižem ruke svoje i razmišljam o naredbama Tvojim'' (Ps 118,48). On razmišlja o naredbama Božjim, o zakonu Božjemu. A današnji čovjek? On razmišlja o kinu, o radiju, o atomskim bombama, o interkontinentalnim raketama, o nogometnim utakmicama i sličnim stvarima. A što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a na duši svojoj pretrpi štetu (Mk 8,36; Lk 9,25)? Ne mislimo koriti interes za razne izume. To je dobro. Ali bi ludo bilo zanemariti kraj toga ono, što je glavno. Sveta je Bernardica razmišljala o zakonu Gospodnjem. I zato je se nije ni najmanje prihvatila kuga taštine i oholosti, koju Bog toliko mrzi, da nije poštedio ni anđele u oholosti njihovoj. A onda, ako se samo malo zamislimo, ima li čovjek ikada razloga podati se taštini, oholosti? ''Što imaš, a da nisi primio?'' (1 Kor 4,7). Jesi li možda jak kao Samson? Recimo da jesi. Ali od koga je primio Samson svoju divovsku snagu? Od Boga. Kako je nije znao čuvati, nego se igrao s darovima Božjim, izgubio ju je i postao sprdnja djeci i ženama filistejskim, okrećući ručni mlin, vršeći posao robova. Jesi li možda mudar, pun znanja? Recimo da jesi. A od koga je najmudriji čovjek na svijetu Salomon primio svoju mudrost i znanje ako ne od Boga? I kako se nije znao poslužiti tim darom Božjim, kao što se pristojalo, zato je pod stare dane postao sprdnja svojih žena i priležnica i klanjao se kao bogovima njihovim idolima, on, kojemu se Bog živi dvaput javio osobno. Jesi li možda lijep? Lijepa? Recimo da jesi. A od koga je ta ljepota ako ne od Boga, kao što je i onima sveticama Juditi, Esteri, Sari. Ali se nisu dičile tom ljepotom, nego su je izrabile za slavu imena Gospodnjega i spas naroda svoga. Tako čine sve prave Ijepotice kršćanke, katolkinje. Za vrijeme Francuske revolucije bile su uhvaćene u Angersu tri mlade djevojke i osuđene na smrt zbog kršćanskoga uvjerenja. Kad su došle pod giljotinu, njihova je ljepota tako ganula masu, da je uz glas ne povike zatražila neka ih se pusti, prelijepe su da bi ih se smjelo pogubiti. A one? Jesu li se dale zavesti tom ljepotom, tim darom Božjim? Ne, nego su sve tri u jedan glas povikale: ''Za Boga ništa nije prelijepo!''. I s tom ponosnom riječju sve su tri pošle u smrt da uživaju u vječnoj ljepoti, a to je Bog. Jesi li možda bogat? A od koga je to bogatstvo ako ne od Boga, kao što je i bogatstvo Abrahamovo ili egipatskoga Josipa. Ali onda se i služi s tim bogatstvom kao Abraham ili Josip, na dobro svojih bližnjih, na slavu imena Božjega, a ne da te zbog loše uporabe toga dara Božjega stigne kazna, kao i onoga bezbožnoga gavana u evanđelju ili ludoga Nabala u Prvoj knjizi o Samuelu (25, 2-42), koji nije priuštio ni mrvice kruha svom velikom dobrotvoru Davidu, i zato ga je Gospod udario bolešću od koje je za par dana preminuo nimalo časnom smrću. Vidite li kako čovjek nikada nema razloga da si bilo što utvara, ni zbog jakosti, ni zbog znanja, ni zbog ljepote, ni zbog bogatstva, ni zbog kakve vještine, uspjeha, ama baš ničega. ''Što imaš, a da nisi primio, a ako si primio, što se dičiš kao da nisi primio?''. Ta misao prožimala je do u dno duše sv. Bernardicu, i zato nije podlegla ni najmanjoj taštini zbog divnih Gospinih ukazanja. Bio je to dar neba, a ne njezina zasluga. Čemu se dičiti tuđim darovima? I to na svoju propast, jer Bog ništa tako ne mrzi kao oholost kod svojih stvorova. Ljetopisci Lurda pripovijedaju kako je za vrijeme Bernardičinih doživljaja Gospinih ukazanja bila u Lurdu neka pedesetogodišnja žena po imenu Blasia Soupain. Ona je dugo vremena bolovala od očne bolesti, trpeći nesnosne bolove. Vjeđe su joj se na očima izvrnule, na njima izraslo mnoštvo mesnatih izrastaka, trepavice uslijed bolesti sasvim ispale. Liječnici su upotrijebili što god su mogli da sirotici pomognu, ali sve uzalud. Prošla je i mnoge znamenite kupelji u Francuskoj, ali opet sve bez ikakva uspjeha. Bolest se samo pogoršavala iz dana u dan i pobuđivala samilost kod onih koji su je poznavali ili vidjeli. I gle, jednoga dana dođe do špilje. Čula je već o znamenitom izvoru vode što je protekao na Gospinu riječ. Tek što je oprala oči tom vodom, oćutjela je silnu olakšicu. Oprala ih je još jednom, strašne je bolesti posve nestalo, nestalo je onih izraslina, vjeđe joj se posve ispravile, narasle nove trepavice, vid je postao posve jasan. Braćo i sestre, nama su više-manje svima izvrnute vjeđe naših duševnih očiju, jer se nikako ne možemo otresti taštine, oholosti, i tako smo u pogibelji da se zauvijek izgubimo. Molimo se nebeskoj našoj Majci, koja je tako divno poučila svoju ljubimicu Bernardicu da je nikakve počasti nisu bile u stanju pokolebati od puta Gospodnjega, molimo našu nebesku Majku neka i nama poravna izvrnute oči, neka ih izliječi od svih izraslina zloga duha, neka nam vrati pravi duševni vid da si nikada ništa ne utvarama na tom svijetu, nego da svu slavu dajemo uvijek samo Bogu, kojemu jedino i pripada. Molimo našu nebesku Majku neka nam isprosi milost da i mi uvijek iskreno govorimo s psalmistom: ''Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svome Imenu slavu daj!''. |
18.10.2008., subota
26. Ja hoću da se dolazi ovamo u procesiji! (Gospa Bernardici prigodom XIV. ukazanja)
Dana 2. ožujka 1858. zbilo se četrnaesto ukazanje Majke Božje sv. Bernardici. Bernardica je po običaju došla do špilje u pratnji jedne svoje rođakinje. Nakon što je kleknula i počela moliti na svoju krunicu, već je Gospa bila tu, i Bernardica je po običaju bila u ekstazi čitavo vrijeme, kao i prijašnjih dana. Nakon što je ukazanje prestalo, vratila se sa svojom tetkom kući. Ali je bila nekako snuždena. Zašto? Primila je od nebeske Gospe nalog da pođe župniku i da mu ponovno kaže kako Gospa želi da joj se tamo sagradi crkvica. No ovaj put dodala je još nešto: ''Ja hoću da se dolazi ovamo u procesiji''. Isporučiti tu želju za Bernardicu je bila veoma teška stvar nakon što ju je župnik onako hladno primio i otpremio zadnji put, kao što ste već čuli. Zato se nije usudila sama ni ići do župnika, nego je zamolila svoju tetku da je prati. Kako je ona poznavala bojažljivost Bernardičinu, pošla je s njome do župnika. Bernardica se nije uzalud plašila posjeta župniku. Kad je rekla župniku zahtjev nebeske Gospe da se tamo dolazi u procesiji, župniku su se namrštile obrve i on osorno odgovori: ''Kćeri moja, pokraj svih tvojih pripovijesti, još je trebao samo ovaj kompliment. Ili ti lažeš ili je Gospođa koja te šalje samo prividno ona za koju želi da je držimo. Ona traži procesiju. A zašto? Svakako zato da se ljudi, koji su izgubili vjeru, nasmiju i omalovaže vjeru. Zamka neće upaliti. Ti joj kaži da slabo pozna red crkvene uprave. Kad bi ona bila ono čime se gradi, znala bi da ja ne mogu poduzeti takvo nešto sam od sebe. Ona bi te morala poslati ne k meni, nego k mjesnom biskupu u Tarbes''. Uzalud se Bernardica nastojala izbaviti iz neprilike time da se procesije ne traže odmah, jer je župnik odrezao: ''Već je vrijeme da svemu tome bude kraj. Ti kaži toj Gospođi da se s lurdskim župnikom mora govoriti čisto i bistro. Ona hoće imati crkvicu. A tko je ona da bi imala pravo na čast koju zahtijeva? Kako joj je ime? Odakle je? Ali hajde da i to uredimo! Ja ću joj kazati kako će se dati spoznati. Ona prebiva, kako si mi kazala, u špilji povrh divlje ruže. Pa dobro! Poruči joj s moje strane da jednoga od ovih dana pred očima svijeta, koji bude sakupljen kod špilje, učini da najednom procvate ta divlja ruža, o kojoj govoriš. Kad mi javiš da se to čudo dogodilo, ja ću tvojim riječima vjerovati i obećajem ti, da ću ja sam poći s tobom k špilji''. Na te su se riječi nasmijale i Bernardica i tetka njezina, pozdravile župnika i otišle. Iznijeli smo vam malo opširnije okolnosti ovoga ukazanja, da opet vidite kako su ništavni prigovori nekih da Crkva tobože na laku ruku prima kojekakve priče pod gotov groš i operira tobože s lažnim misticizmom. Cijeli su već Lurd i gotovo sva okolica bili uvjereni da se radi o pravom ukazanju nebeske Gospe, i još nije rekla svoga imena, a crkvena eto vlast držala se po strani. I s pravom, jer se tako bolje utvrdila istinitost ukazanja. I zato se župnika ne samo ne može koriti za njegovo hladno držanje prema svemu tomu, nego ga treba pohvaliti. Uostalom, jednako se držao i tamošnji biskup. Nego, radi velike pouke, nas zanima ono što je Bogorodica rekla Bernardici prigodom toga ukazanja: ''Ja hoću da se dolazi ovamo u procesiji''. I dolazi se već eto stotinu pedeset godina, i samo Bog zna sve bezbrojne procesije došle u Lurd sa svih strana svijeta. Ove godine će milijuni ljudi stupati u procesijama u Lurdu. 1. Vi znate dobro kako neprijatelji Boga i Crkve reže na crkvene procesije. I gdje ih ne mogu silom spriječiti, tamo ih izvrgavaju ruglu, kao pustu ljudsku izmišljotinu, bez ikakva sadržaja. Da li je tome zbilja tako? Što je procesija? U prvim kršćanskim vremenima razumijevalo se pod procesijom uopće pohod k službi Božjoj. U užem smislu procesijom u starim vremenima se zvala povorka puka pod vodstvom biskupa k jednoj postajnoj crkvi. Odatle im onaj poziv: ''Procedamus in pace! Pođimo u miru!'' U najužem smislu procesijom se smatra svečani ophod pri kojemu se zajednički i javno moli, bilo kod svečanih zgoda, u svrhu zahvale Bogu, ili drugih molitva, ili pak u općenitoj kakvoj nevolji da se isprosi milosrđe Božje i ublaže bičevi pravde Božje. Kršćanske procesije vrlo lijepo pokazuju ljudima onu veliku istinu što je sv. Pavao prikazuje u poslanici Hebrejima da smo mi putnici na ovoj zemlji koji putuju prema nebeskoj domovini (Heb 13,14). I jer se polazi iz crkve, zato se i kaže procedere, procesija. A zato što se opet vraća k crkvi, procesija nam lijepo prikazuje kako moramo na zemlji stupiti u Crkvu Kristovu ako hoćemo biti jednom članovi slavne Crkve na nebu. Naprijed se nosi križ, jer u procesiji molimo u Kristovo ime, koji je umro na križu, a i kao znamen da nikada nismo bez križeva na ovoj zemlji. Nose se u procesiji i zastave. One slijede primjer Konstantina Velikoga, koji je križ stavljao na svoje bojne zastave i pobijedio. One nas podsjećaju da je naš život na zemlji borba, kao što je to i život vojnika. U procesiji redovito zvone i zvona, da se srdačnije molimo i da se i naše molitve, poput zvuka zvona, dižu prema nebu. U procesiji redovito idu dva i dva, da se naglasi zapovijed ljubavi prema Bogu i Bližnjemu. Naprijed idu djeca, dječaci i djevojčice, jer su djeca najdraža Bogu zbog svoje nevinosti. Onda mladež, muževi, u sredini svećenik s pjevačima i onda ostali. Svećenik u sredini, jer on mora biti spreman na službu svima bez razlike. U procesiji se neprestano moli ili pjeva da se ispuni što je Krist naredio: treba uvijek moliti i nikada ne prestati. Procesije se obdržavaju da živo predstavimo stanovite zgode iz života Isusova ili stanovite istine vjere, ili da brže isprosimo kod Boga pomoć u raznim slučajevima. Time Crkva želi oživiti našu vjeru, ojačati je. Kad je jednom zgodom neki čovjek s čuđenjem gledao kako se u nekom gradu odvija procesija, nije imao pojma o vjeri, upita drugoga koji je isto tako promatrao procesiju uz pločnik: ''Što je to?''. ''Sprovod!'', odgovori mu ovaj. ''Pa ja nigdje ne vidim lijesa s mrtvacem''. ''Kažem vam, da je to sprovod!''. ''Pa kako?''. ''To vam je sprovod ljudskoga straha i obzira''. I dobro je rekao. Vjernici se kroz takve procesije međusobno ohrabruju za javnu ispovijed vjere. A javna ispovijed vjere i te kako je ugodna stvar pred dragim Bogom. Zgode iz života Isusova označuju nam napose dvije procesije. To je ponajprije procesija na Svijećnicu, spomen prikazanja Isusova u hramu. A onda Cvjetna nedjelja, koja nas podsjeća na svečani ulazak Isusov u Jeruzalem. Stanovite istine vjere napose nam označuju dvije procesije: procesija prigodom Uskrsnuća i na Tijelovo. Od Boga molimo pomoć, napose u dvjema procesijama: Markovo i Prosni dani. Za cijelu Crkvu propisane su procesije na Svijećnicu, na Cvjetnu nedjelju, Uskrsnuće, Tijelovo, Markovo, na Prosne dane. O ostalim procesijama, što su uobičajene u raznim krajevima, nećemo govoriti. 2. Što nam to sve govori? Govori nam da procesije imaju veliku važnost u životu kršćanskoga puka. Kad bi one bile bez ikakva značenja i protivne volji Božjoj, zar bi se ikada desilo da sam Isus Krist Sin Božji ulazi u svečanoj procesiji u Jeruzalem na Cvjetnu nedjelju? Svi se sjećate kako je Isus toga dana ulazio u grad Jeruzalem uz najveće oduševljenje puka. Jedan je sokolio drugoga svojim držanjem, bilo rezanjem grana i cvijeća, bilo pjevanjem i klicanjem, kao što su činila ona mala djeca vičući: ''Hosana Sinu Davidovu!''. Uostalom, kad je već starim Rimljanima i Grcima poganima bilo dopušteno držati procesije svoje vrste, zašto bi to bilo zabranjeno kršćanima? Što je drugo bio nego molbena procesija onaj golemi ophod oko grada sa svećenicima i zavjetnim kovčegom, kad je Jošua osvajao Jerihon (Jš 6, 1-15)? Uspjeh te procesije dokazale su zidine grada Jerihona srušivši se kao da su od papira kad su zatrubile trube svećenika. Što je drugo bilo nego svečana procesija onaj ophod kad je David kralj prenosio zavjetni kovčeg Božji u Jeruzalem (1 Ljet 15,25 – 16,3), uz najveću radost puka, uz pjevanje i upotrebu svakojakih glazbala u čast Bogu? Što je drugo nego procesija u Starom zavjetu ono što spominje psalmist: ''Vidješe, Bože, svečani ulazak Tvoj, ulazak Boga mojega, kralja u svetište. Pjevači naprijed; za njima svirači; u sredini djevojke što udaraju u bubnje. U zborovima slavili su Boga, Gospoda, oni iz vrela Izraelova'' (Ps 67, 25-27). Procesije su poznavali već stari poganski Rimljani i Grci. Procesije su i te kako poznavali i stari Izraelci. Procesiju svoje vrsti vodio je sam Isus Krist na Cvjetnu nedjelju u Jeruzalemu. Znak je da ona potpuno odgovara ljudskoj naravi, da je ona u stanju ojačati i oživiti vjeru u dušama, da se u njoj mnogo srdačnije moli i kroz zajedničku molitvu mnogo lakše, kao što dokazuju bezbrojna iskustva, isprosi milost Božja. Uostalom, treba li boljega dokaza za značenje procesija, nego upravo Lurd, odakle je i došla opomena Bogorodice i njezin zahtjev sv. Bernardici: ''Ja hoću da se ovamo dolazi u procesiji''. Tko bolje poznaje vrijednost procesije nego naša nebeska Mati? Samo, dakako, valja takvim procesijama prisustvovati u onom duhu u kojem se pristoji. Ne radi turizma, ne radi eventualne razonode, ne iz znatiželje, nego zbog Boga kojemu sve ima služiti radi istinskoga napretka naših duša. 3. U tom smislu nastojte primiti k srcu pouku Majke Božje Lurdske prigodom stopedesete godišnjice, i kad se pruži prilika za koju procesiju, prisustvovati joj u duhu žive vjere. A što se tiče izrugivanja bezvjeraca, na njih se ni ne obazirite. Moglo bi se i tu opet reći: ''A ovi hule što ne razumiju''. Hule napose rado baš na procesije, koje se priređuju u marijanskim svetištima ili u čast Bogorodice. Ali nije ni čudo. Đavao najbolje zna kakvu opasnost predstavlja za njega Majka Božja, počevši od časa kad je čuo u raju presudu Božju: ''Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). Đavao zna da su za njega izgubljene duše koje iskreno štuju Bogorodicu. Zato je nastoji na sve moguće načine omraziti ljudima, i kad ne može drukčije, izrugivanjem. Ali izrugivanja padaju konačno na glavu izrugivača. Godine 1956. imala se održati marijanska procesija u nizozemskom gradu Willemstadu. Mjesno vijeće protestantske crkve poslalo je prosvjed gradskom načelniku protiv ove procesije, jer da to vrijeđa ostale koji ne mogu trpjeti idololatrije, kakvu predstavlja štovanje Marijinih slika. Načelnik grada Van der Hooft, i sam protestant, ali i razborit i pošten čovjek, odgovorio je piscima prosvjeda: ''Ja ne vidim ništa uvrjedljiva u ovoj procesiji za bilo koga, jer je dobro da se zna jasno da se katolici ne klanjaju slikama, nego časte sveca kojega slika predstavlja, kao zagovornika kod Boga''. Na ovo stvarno obrazloženje dodao je i dobru lekciju: ''Mislim da bi bilo mnogo zgodnije da oni koji su poslali prosvjed, razore svoje idole: privrženost novcu, zlu uporabu vlasništva i privilegije stanovitih klasa''. Nakon ovoga odgovora pisci prosvjeda nisu više smatrali oportunim ponoviti svoj čin. Da! Samo budala ili zlobnik može nama katolicima nešto predbacivati s obzirom na naše procesije. Nisu one nikakva idololatrija, nisu one nikakvo zaglupljivanje puka, nisu one nikakav lažni misticizam, nego su one izražaj duboke potrebe ljudske duše da oda Bogu dužno priznanje, da javno ispovjedi svoju vjeru u Njega, da u teškim časovima života potraži u Njega na poseban način utjehu i pomoć, da se javno ponizi pred Bogom svojim, koji poniznima uvijek daje milost svoju baš tako kao što se i oholicama protivi dovijeka i obara ih u prah. To nam je htjela reći Presveta Mati Božja kad je rekla Bernardici: ''Ja hoću da se ovamo dolazi u procesiji''. |
07.10.2008., utorak
25. Ti se varaš, ta krunica nije tvoja! (Gospa Bernardici prigodom XIII. ukazanja)
Trinaesto ukazanje Majke Božje Bernardici u Lurdu prije sto pedeset godina pruža nam vrlo lijepu pouku. Neka pobožna osoba u Lurdu, po imenu Pavlina San, švelja, zamolila je Bernardicu da se kod ukazanja posluži njezinom krunicom, no tako da joj krunicu kasnije vrati, jer da će joj to biti najdraža uspomena, krunica posvećena Marijinim pogledom. Bernardica je na to rado pristala, ne misleći da bi mogla imati zbog toga kakve neugodnosti. Kad je došla na svoje uobičajeno mjesto kod špilje, uzela je onu krunicu i počela na njoj moliti. Kad se Gospa pojavila, prva stvar je bila upit Bernardici: ''A gdje ti je tvoja krunica?''. Bernardica joj pokaže krunicu koju je držala u ruci. Na to će joj Gospa: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''. Odmah je na to Bernardica izvadila svoju krunicu i pokazala je nebeskoj Majci kojoj je to bilo po volji. Svi ljudi koji su se bili sabrali kod špilje budno su pratili svaku Bernardičinu kretnju. I kad su vidjeli što se događa, brzo su svi podigli s neopisivim veseljem i radošću svoje krunice prema mjestu gdje su mislili da stoji Gospa, a u želji da svrne svoj materinski pogled i na njihove krunice. 1. Možda vam se čini na prvi pogled ovaj događaj bez dubljega značenja? Ali, ako se malo zamislite, vidjet ćete da to nije stvar bez velikoga značenja i bez velike pouke za život. Iz ovoga događaja možemo vidjeti ponajprije tako jasno sveznanje Božje. Bernardici nije bilo ni na kraj pameti da dovede u zabludu nebesku Gospu ovom tuđom krunicom, nego samo želju da učini veselje jednoj dobroj duši, onoj švelji. Kako li se silno začudila kad je čula iz Bogorodičinih usta upit: ''A gdje ti je tvoja krunica?''. Vidite li kako su Bogu otkrivene i najtajnije misli čovjekove? Vidite li kako je Bogorodica točno znala za želju one švelje, a da joj nitko to nije rekao? Vidite li kako je Ona točno znala što Bernardica drži u svojoj ruci? Krunicu tuđu, a ne svoju! O Božje sveznanje! Tko da ga dovoljno shvati i prikaže! Nije mu se mogao sakriti Adam kad je sagriješio. Nije mu se mogao sakriti Kajin kad je ubio brata svojega Abela. Nije mu se mogla sakriti Sara kad se smijala u šatoru svome, nakon što je čula da će ona, devedesetogodišnja starica, imati sina. Nisu mu se mogli sakriti oni bezbožni suci u Izraelu koji su oklevetali nevinu Suzanu i osudili je na smrt. Nije mu se mogao sakriti Natanael pod smokvom sa svojim mislima, makar ga nitko nije niti vidio niti pojma imao što baš taj čas misli. Nije mu se mogao sakriti David sa svojim preljubom, makar ga nitko nije vidio. Nije mu se mogao sakriti bezbožni Herod sa svojim mislima, kada je upućivao mudrace s Istoka da mu točno jave mjesto rođenja Isusova, da mu se i on tobože ondje dođe pokloniti, a već je imao gotov plan za umorstvo Isusovo. Nisu mu se mogli sakriti Ananija i Safira kad su donijeli utržak tobožnji za prodanu njivu, a zatajili su dio utrška. Nitko, nitko ni sa svojim najtananijim mislima nije se u stanju sakriti sveznanju Božjemu, očima Božjim, koje su ''sjajnije od sunca'', i zato veli sv. Pavao apostol u Poslanici Hebrejima: ''Nema stvorenja nevidljiva pred njim, nego je golo i otkriveno očima onoga kojemu treba da dadnemo račun'' (Heb 4,13). To je prava pouka koju nam daje Majka Božja svojim pitanjem Bernardici prigodom trinaestog ukazanja. 2. Ali nas upozorava na još jednu stvar. Koju? U vrijeme lurdskih ukazanja prije sto pedeset godina bio je na snazi dekret pape Aleksandra VII. da takozvane oproste mogu dobiti samo oni ljudi koji se služe nabožnim predmetom, koji je bio za njih određen. Prema tomu dekretu mogla je oprost za molitvu krunice, koju je Bernardica držala u rukama, dobiti ona švelja jer je krunica bila njezina, ali ne i Bernardica jer krunica nije bila njezina. Danas je to dakako drukčije, jer je oprost prema kanonu 924. § 2. Crkvenog zakona vezan uz krunicu, a ne osobu, te oprost prestaje samo onda ako krunica ili drugi nabožni predmet biva posve uništen ili se proda. Dakle, oprost dobiva svaka osoba koja moli tu krunicu. Prije sto pedeset godina nije bilo tako. No i za nas, makar je zakon izmijenjen, nepromijenjena ostaje Bogorodičina pouka koju nam daje ovim upitom Bernardici. Koja je to pouka? Pouka da svi uvijek visoko cijenimo oproste koje daje sv. Crkva i vjerno ispunjamo uvjete pod kojima se daju ili dobivaju oproštenja. Vidite koliko ima ljudi katolika na svijetu koji nemaju prave ni najmanje brige za dobivanje tih oprosta. Pa iako imaju molitvenike, gdje su im i mnogi takovi oprosti naznačeni, možda to nikad ni ne pročitaju, a kamoli da bi se revno trudili oko njihova dobivanja. A kad dođe smrt, onda će i te kako žaliti svoj nemar, kad vide što su propustili. Nije mala stvar oprost što ga dobivate, odnosno dobiti možete poslije svete pričesti, poslije križnoga puta, porcijunkulski oprost i premnogi oprosti, primjerice, kod jubileja ili na takozvane strjelovite molitvice. Da to nije mala stvar, to vam i te kako pokazuje Bogorodica kad je Bernardicu ukorila zašto ima tuđu, a ne svoju krunicu u ruci da zadobije oprost. 3. Uz ovu pouku Majke Božje, nužno je vezana još jedna. Koja? Da visoko cijenimo ne samo oproste, nego sve naredbe svete Crkve. Odakle vlast Crkvi da izdaje naredbe? Od Isusa Krista, Sina Božjega, koji je osnivač Crkve. Ako slušamo Crkvu, slušamo samoga Boga, u čije ime Crkva govori i izdaje svoje naredbe. Tako i naredbe o bogoštovlju, kao što se samo po sebi razumije. Sam Isus Krist dao nam je i te kako primjer kako se visoko moraju poštivati te odredbe. Eto, u Starom zavjetu bio je narodu židovskom točno propisan način kako se treba obdržavati svetkovina Pashe. I sve što je tamo bilo propisano o vazmenom janjetu i sve ostalo, to je točno obdržavao Isus Krist kad je održao posljednju večeru sa svojim apostolima. Sv. Ignacije Lojola polagao je najveću važnost da u najmanje sitnice ispuni zahtjev Crkve o obredima kod službe Božje. Zato je on osobno svake godine u Velikom tjednu ispitivao i poučavao svoje mlade klerike, prije nego su se razišli po rimskim crkvama, da asistiraju kod obreda Velikog petka. Velika sv. Terezija Avilska piše sama u svojim uspomenama: ''U stvarima vjere imala sam uvijek svijest spremnosti da za svaku istinu Svetoga pisma i za svaku najmanju ceremoniju svete Crkve pođem tisuću puta u smrt''. To je eto daljnja pouka Majke Božje prigodom trinaestoga ukazanja sv. Bernardici: najveće poštovanje prema naredbama svete Crkve jer iza njih u zadnjoj liniji stoji Isus Krist, stoji Bog! 4. A sada da se vratimo na svetu krunicu i na upit Gospin: ''A gdje ti je tvoja krunica? Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''. Doživjeli smo već više puta da je u župni ured došla koja osoba i zamolila od župnika krunicu. Neki se župnik začudio jednom zgodom jer je znao da u nekim obiteljima nikada ne mole krunicu, ni pojedinačno ni skupno. Kad je jednom zgodom upitao dotičnu osobu zašto joj treba baš sada krunica, dobio je odgovor: ''Velečasni, umrla je jedna žena, pa joj moramo metnuti krunicu u ruke''. A ta žena, nažalost, nikada u životu nije molila krunicu. Ali na smrti mora biti krunica u ruci! Kad bismo pošli malo širom naše domovine, tko zna koliko bismo tisuća pojedinaca i tisuća obitelji našli gdje se nikada ne moli krunica. Tek kad koji umre, među ostale ukrasne predmete, eventualno, stavi se i krunica u ruke pokojniku. Hoće li to puno koristiti pokojniku? Bojim se da neće baš ništa, ili jako malo. Ne će li na sudu Božjem doći upit takvom kršćaninu: ''Gdje ti je tvoja krunica?'' Možda će pokazati na svoje mrtvačke ruke: ''Evo je!'' Ali će isto tako dobiti odgovor božanskoga Suca: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja! Nju su ti samo kao ukrasni znak turnuli u ruke, ali Ja, tvoj božanski Sudac, ne priznajem sada taj ukrasni znak, baš kao što ni ti nisi u životu priznavao vrijednosti svete krunice niti si je ikada molio''. Dao Bog, braćo i sestre, da bi ovo bila samo fikcija. Ali nažalost, nije to pusta fikcija, to je često prežalosna stvarnost. Vi ste već mnogo puta čuli o golemoj vrijednosti molitve svete krunice. I mi vam nećemo to opetovati. Mi vas samo molimo da se zamislite u one Gospine riječi: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''. Danas je po cijelom katoličkom svijetu poznat p. Patrick Peyton C.S.C. Zašto? On je apostol Presvete Krunice Majke Božje. Od godine 1948., kad je započeo svoju križarsku vojnu za molitvu svete krunice u londonskoj biskupiji, prošao je do danas 500.000 milja puta. Prošao je obje Amerike, prošao je mnoge europske zemlje, prošao je Australiju, prošao je Afriku, prošao je Aziju, gdje se moglo, dakle, svih pet kontinenata. U tih pet kontinenata održao je u 235 katoličkih biskupija propovijedi o važnosti molitve svete krunice u obiteljima. Dospio je na svojim putovanjima već do krajnjega sjevera, do Aljaske, gdje vlada vječni snijeg i led. Svuda su ga ljudi primali i slušali s najvećim oduševljenjem. Govorio je u crkvama, govorio je na ulicama, na javnim gradskim trgovima. I u Washingtonu, u većini protestantskom gradu, slušalo ga je 50.000 osoba. Kad je godine 1956. pošao u Španjolsku, ponudila mu se za pomoć glasovita pjevačica, sopranistica iz Čilea, Patricija Kirby da i svojim pjevanjem oduševi ljude za svetu krunicu. Njezin otac John Kirby učinio je još više od svoje kćerke. Otišao je u Španjolsku šest mjeseci prije dolaska p. Peytona da mu pripravi teren, pa je u tu svrhu napustio i važno mjesto u plovidbenom društvu. Sav se posvetio s p. Peytonom širenju svete krunice. Računa se da je p. Peyton na taj način uspio do danas organizirati 15,000.000 svetih krunica širom svijeta, koje se svaki dan mole za mir u obiteljima, narodima, i čovječanstvu. To je mnogo, zar ne? Ako k tomu dodate još i kojih 100 milijuna katolika koji su se još prije molili, imate zbilja impozantan broj. Ali ne zaboravite da je danas katolika na svijetu više od milijardu. Gdje su drugi, milijuni i milijuni? I tko zna kolike tisuće i u našem narodu ne mole svetu krunicu? Pa kad slavimo stogodišnjicu ukazanja Majke Božje u Lurdu, držimo dobro na umu njezinu opomenu sv. Bernardici: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja''. Braćo i sestre, doći će smrtna ura svakome od nas, nekome prije, nekome kasnije. Ako ne molite krunicu sada, onda je uzalud stavljati vam je u ruke poslije smrti. Sveznajući je božanski Sudac. Nećete ga moći prevariti, kao ni Bernardica Gospu u Lurdu. Reći će vam: ''Ta krunica nije tvoja! Pa kad je ti nisi poznavao u životu i nisi je htio moliti, ni ja ne ću da znam za nju sada u tvojoj ruci''. A krunica je jedno od najuspješnijih sredstava u našoj ruci da nađemo milost Božju. Primite je odsada svi u ruke, da vam bude legitimacija u času smrti pred Bogom. Po dobro moljenoj krunici naći ćete Bogorodicu. A ''tko mene nađe'', veli ona, ''naći će život i postići spasenje od Gospodina'' (Izr 8,35). |
