Lourdes: 1858-2008
12.07.2008., subota
10. Naša je domovina na nebesima (Fil 3,20)
Kad se prije sto pedeset godina Lurdom pronio glas o Bogorodičinu ukazanju, a nije se još pravo znalo tko se zapravo ukazao, imala je sv. Bernardica mnogo neprilika od vlastite majke, koja je sve to držala đavolskom utvarom i prijevarom. I bojeći se ruganja drugih mještana, strogo je zabranila svojoj kćerci da odlazi u Masabjelsku špilju. Ipak je na nagovor drugih osoba popustila i dopustila Bernardici opet ići do špilje. Taj put pratilo je Bernardicu deset drugih djevojčica. Znale su vrijednost blagoslovljene vode, pa su ponijele sa sobom jednu bočicu. Ako se radi o sotoni, tom krvnom neprijatelju roda ljudskoga, neka ga Bernardica poškropi svetom vodom, pa će sigurno izmaknuti. Kad su stigle do špilje, Bernardica klekne i počne moliti svoju krunicu. Najednom, sva dršćući od veselja pred nebeskom prikazom, poviče: ''Evo je, evo je!'' Nato joj odmah jedna djevojčica dade blagoslovljenu vodu da njemo poškropi prikazu. Kad je Bernardica poškropila Bogorodicu, a nije još znala tko je Ona, reče svojim družicama: ''Ona se na to ništa ne srdi, još odobrava i smješka se prema svima nama.'' Sve su djevojčice odmah pokleknule, dok je Bernardica zasjala nadzemaljskom svjetlošću i nepomično uprla oči u Djevicu. Dugo je tako nepomična i preobražena gledala u nebesku Majku, pa su se njezine družice pobojale da joj možda nije pozlilo. Uto su došle dvije starije žene i pozvale u pomoć mlinara iz obližnjeg mlina, čovjeka od 28 godina. On se na vijest o tom prikazanju najprije posprdno nasmijao i pošao prema mjestu na kojem je Bernardica klečala. Ali čim ju je opazio, bio je uvjeren da tu nebo ima posla. Tako ga je zadivio lik klečeće Bernardice u ekstazi. Odnio ju je, više nego odveo, do mlina gdje je ushićenje Bernardičino prestalo. Tako je proteklo drugo Gospino ukazanje prije sto pedeset godina u Lurdu dana 14. veljače 1858. Ali nas danas u Bernardičinu opisu toga ukazanja zanima jedna druga stvar. Kad je, naime, poškropila Bogorodicu svetom vodom, ona se blago osmjehnula, oči digla prema nebu i načinila znak svetoga križa. 1. Može li naša draga Mati Božja današnjem materijalističkom svijetu sto pedeset godina nakon ukazanja pokazati išta ljepše no oči uprte u nebo? Mislim da ne može. Jer to je najljepša potvrda onome što kaže sv. Pavao apostol u Poslanici Filipljanima: ''Naša je domovina na nebesima.'' (Fil 3,20) Ta kako bi drukčije i moglo biti, kad je naša jedina zadaća hvaliti i slaviti Boga, služeći mu kao dobra djeca na zemlji, da se onda sjedinimo s izabranima u nebo, i s njima zajedno kroz sve vijeke pjevamo, što je i Bogorodica ponavaljala uz moleću Bernardicu: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Naša je domovina na nebesima! Mnogi, nažalost, mnogi to ne shvaćaju. Tko su ti ljudi? Oni o kojima isti apostol Pavao govori u toj poslanici: ''Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko.'' (Fil 3, 18-19) Apostol s bolom gleda, štoviše, plače nad onima koji su nekoć po svetom krstu postali udovi otajstvenog tijela Kristova, a sad se ovako niskim stvarima odmetnuli od Njega, postali Njegovi neprijatelji. Ima li možda krivo? Zar da čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku besmrtnoga Boga, zar da taj čovjek bude rob pijanstva? Zar da taj čovjek bude rob besramne mode, koja, nažalost, često priređuje, napose kod ženskoga svijeta, izložbu ženskoga mesa, a ne ljudske osobe? Zar da taj čovjek bude rob nedopuštenih seksualnih užitaka? Zar da se dade od njih sniziti ispod životinje? Njemački kažnjenički duhovnik Arthofer zabilježio je u svojoj duhovničkoj službi mnogo strahovitih primjera dokle može pasti čovjek koji je ostavio mili jaram Kristov i svojoj se krivnjom otrgnuo od mističnoga tijela Kristova. Piše taj duhovnik: ''Na bijelu nedjelju 1928. godine stajao sam kod smrtne postelje jednog stražara, čestita i vrijedna čovjeka. Podijelio sam mu posljednju pomast. Za kratko vrijeme njegove su oči poprimile izgled stakla. Bio je mrtav. Tko ga je ubio? Ubio ga je jedan kažnjenik koji je cijeli svoj život služio samo nemoralu. I tako je padao iz dana u dan sve dublje i svoju ljudsku čast već odavno prodao i izdao. I jer mu je ovaj čestiti stražar bio zapreka na putu njegovih nemoralnih planova, ubio ga je. I to kako! Jedan udarac nožem u zatiljak. Jedan udarac nožem u prsa. Jedan udarac nožem u lice. Nekoliko udaraca nožem po rukama, tako da su bile potpuno onesposobljene da se brane od smrti. Jedan udarac nožem u srce. Sve u svemu sedamnaest grdnih rana što mu ih je zadao taj ubojica. Nakon svog gadnog čina nije ubojica poznavao nikakva kajanja. Četrnaest dana nakon počinjenog ubojstva našli su toga ubojicu u ćeliji, obješena na užetu. To me je još više potreslo negoli smrt vrijednoga stražara, na smrt dobro pripravnoga. Dugo sam stajao pred lešom upravo s užeta skinutog zločinačkog robijaša. Ležao je preda mnom otvorenih usta, namrštena čela, stisnutih pesnica: mrtav, ali živa slika svojih životinjskih strasti.'' Razumijete li sada, braćo i sestre, tugu apostolovu i njegovo plakanje nad onima koji su po svetom krštenju bili nekoć živi udovi otajstvenog tijela Kristova, a sada okrenuli vjerom i žive kao neprijatelji križa Kristova, da umru onda kao sotone? Razumijete li mili pogled naše nebeske Majke Marije uperen prema nebu, kad ju je mala sv. Bernardica poškropila svetom vodom? ''Djeco moja'', kao da je htjela reći ta predobra nebeska Mati, ''djeco moja, naša je domovina na nebesima, kao što vam je apostol davno prije rekao, a ja vam sada potvrđujem.'' 2. I bez obzira na ovo što smo malo prije rekli, zar nije ljudski život pun neprestanih boli, jada i nevolja? Pa čovjek, da ne bude stvoren za nešto uzvišenijega, nego za par godina ovoga kukavnog ljudskog života? To je nemoguće! Cijeli ljudsko biće svojim stremljenjima za trajnom srećom dovikuje čovjeku: ''Ad maiora natus sum! Ja sam stvoren za nešto više negoli je taj prekukavni ljudski život.'' Zar da onako svet i pravedan čovjek, kao što je bio Job, primi kao nagradu gubitak svih svojih sinova i kćeri, svih slugu i sluškinju, svega svoga imanja? Zar da kao zadnju nagradu primi strašnu bolest gube? Zar da kao zadnju nagradu primi izrugivanje vlastite žene, ujedanje nekadašnjih prijatelja? To je nemoguće. Taj vječni ljudski instinkt za trajnom srećom mora negdje naći zadovoljenje, a to je na nebu, kao što govori apostol, a Mati Božja potvrđuje prigodom svoga drugog ukazanja, kad upire svoj mili pogled prema nebu: ''Djeco moja, naša je domovina na nebu!'' Zar da onaj svet i pravedan čovjek kao što je bio starac Tobija, primi kao zadnju nagradu svoga čestitog života progonstvo na smrt od bezbožna kralja, uništenje svega svoga imetka, da mu se ruga vlastita žena i da konačno oslijepi? Taj čovjek, koji nije nikada crva zgazio, koji nije nikada gladnoga pustio a da ga ne bi okrijepio, koji nije nikada pustio čovjeka u nevolji a da mu ne bi pružio pomoć, koji je mrtve pokapao da ih ne požderu na sramotu ljudskoga roda divlje zvijeri i psi, usprkos kraljevoj zabrani, koji je samo dobro čini sve dane svoga života? To je nemoguće! Neodoljiva čežnja ljudskoga srca za vječnom srećom mora negdje naći svoje zadovoljenje, a to je u nebu, kao što govori apostol, a i Mati Božja potvrđuje to svojim ukazanjem Bernardici, dižući svoj mili pogled prema nebu, kao da hoće reći: ''Jadna moja zemaljska djeco, nije tu na zemlji vaša domovina. To je samo dolina suza na koju ste osuđeni od pravde Božje zbog grijeha poraroditelja. Milošću Kristovom vraćeno vam je opet pravo i dostojanstvo djece Božje. Gore, gore na nebu, tu je vaša prava i vječna domovina!'' I pođite tako kroz svu povijest čovječanstva, napose kršćanstva. Zar da zadnja nagrada onih svetih proroka za njihov čestiti život bude kamenovanje kao u Jereminijinom slučaju? Prepiljenje pilom kao u Izaijinom slučaju? Mučenička smrt kao u slučaju svih apostola osim jednog, a koji je prošao kroz sto godina svoga života možda najveći martirij? Mučenička smrt milijuna kršćana kroz tri stotine godina progonstva u Rimskom Carstvu? Patnje milijuna ljudi u našim danima što izgibaju na svim dijelovima svijeta u logorima, tamnicima, prisilnim radovima, emigraciji i drugim zlima? To je nemoguće! Neodoljiva čežnja srca ljudskoga za trajnom srećom mora negdje naći svoje zadovoljenje, a to je u nebu, kao što apostol govori a Mati Božja potvrđuje svojim ukazanjem u Lurdu, kada diže svoj mili pogled prema nebu, dovikujući bez riječi svojoj zemaljskoj djeci: ''Djeco moja, nije ovdje na zemlji vaša prava domovina. Vi ste samo putnici, prognanici u toj dolini suza, osuđeni privremeno na to progonstvo od pravde Božje zbog grijeha praroditelja. Vaša prava domovina je nebo, koju vam je priskrbila milost Kristova i gdje ćete sigurno stići ako idete putovima koje vam je on označio u zakonu Evanđelja! Uperite pogled zajedno sa mnom prema nebu, prema vašoj pravoj nebeskoj domovini. Pustite na zemlji živine koje imaju pogled uperen na zemlju, jer su za nju stvorene. Ali vi ne! Kao djeca Božja, vi ste baštinici divnoga neba!'' 3. Recite mi iskreno, bi li bilo dostojno čovjeka da se ugleda u onog maloprije spomenutog ubojicu pa da, slijedeći ga u životinjskim strastima, završi slično njemu kao dijete Sotone? Ili, nije li časnije da zajedno s Bogorodicom, našom nebeskom Majkom, upravimo svoj pogled oprema nebu, našoj pravoj domovini, i u borbama i mukama ovoga života putujemo nezaustavljivo prema našem vječnom cilju? Nismo na tom putu sami niti bez pomoći. S nama je trajno naša nebeska Majka, da nas vodi, da nas brani, da nas savjetuje, da nas čuva. Poznato nam je iz povijesti kršćanstva kako su u prvim vremenima kršćanstva pustinje bile prepune svetih pustinjaka, koji su u pokori i molitvi provodili i završavali svoj život, kao sv. Antun pustinjak, sv. Pavao pustinjak, sv. Simeon Stilit, Makarije, Pahomije i bezbrojni drugi. O jednom takvom pustinjaku, Ivanu, pripovijeda se da je u svojoj pustinjačkoj osami u nekoj špilji blizu Jeruzalema imao svjetiljku u kojoj je gorjelo ulje dan i noć pred slikom Presvete Bogorodice. Pustinjak Ivan priuštio si je ipak više puta u godini hodočašća, pješice dakako, sa štapom u ruci, u razna kršćanska svetišta, kao što su Golgota, gdje je Isus razapet, Efez, gdje je prema predaji živjela Majka Božja, pa Sinaj, gdje je Bog izdao Izraelcima i rodu ljudskomu deset zapovijedi Božjih, itd. Kad bi Ivan pustinjak polazio na put, pomolio bi se pred slikom Majke Božje: ''Majko Božja i naša Gospodarice, ja idem sada na dalek put, mnogo dana. Vodi sama brigu da se ne ugasi svjetlo pred Tvojim svetim likom, dok se ne vratim.'' I kad bi se pustinjak Ivan vratio s hodočašća, katkad i nakon nekoliko mjeseci, svjetiljka je, kažu, mirno gorjela kao i kad je pošao na put. Naš je život hodočašće na ovoj zemlji, kao i pustinjaka Ivana. Molimo se Majci Mariji da podržava plamen vjere i ufanja u našim srcima, dok ne stignemo s hodočašća u ovoj dolini suza u nebesku domovinu. Amen. |
