Lourdes: 1858-2008
03.01.2008., četvrtak
2. Ponizite se pod silnu ruku Božju, da vas uzvisi u vrijeme pohoda (1 Pt 5,6)
Kad je prije sto pedeset godina, prigodom osmog ukazanja Majke Božje u Lurdu bilo već prilično jasno da se ne radi ni o kakvoj prijevari, nego da je posrijedi viša sila, našao se ipak neki konjanički stražmeštar koji je htio biti pametniji od svih tamošnjih ljudi, koji su se u velikom broju sabirali u času kad je Bernardica, mala svetica, dolazila da opet čuje Gospinu poruku. I već je djevojčica bila na koljenima i u ekstazi (ushićenju), kad se taj prostak kroz narod progurao do nje i surovo joj dovikne: ''Dakle, što ti tu radiš, mala komedijašice?'' Bernardica se nije ni ganula jer ju je Gospa, koju je gledala, kao prikovala na mjestu. To je ovog žandarskog konjaničkog stražmeštara smelo, i ne znajući što bi, okrene se i dobaci uvredljivu riječ brojnom narodu (koji je pobožno pratio djevojčicu u njenom više anđeoskom negoli ljudskom stavu, kako kleči pred Bogorodicom): ''Pa neka netko kaže kako je moguće da se danas, u 19. stoljeću, događaju ovakve gluposti.'' Nekoliko radnika, koji su među brojnim svijetom bili prisutni i svjedoci ove prostote, pošli su da ovog stražmeštara pouče, ako ne pameti, onda osnovnoj pristojnosti. Međutim, dotični se stražmeštar izgubio prije nego što su radnici došli do njega. Nije jadnik valjda nikad čuo što govori sveti pjesnik: ''On (Gospod) ne mari za jake konje, niti mu je mila hitra noga junakova. Gospodu se dopadaju samo oni koji ga se boje, samo oni koji se uzdaju u milost njegovu.'' (Ps 146,10-11) A to je bio slučaj kod male Bernardice. Ničega se na svijetu nije bojala, nego Boga uvrijediti i u njegovu milosrđu bila je sva njezina nada, sva milina njezina života. 1. Braćo i sestre, nisu li Bog i Bogorodica dali da se dogodi ovaj prizor, što smo ga čas prije ocrtali, da nam i sada, nakon sto godina bude svima jedna velika propovijed, druga velika riječ ili bolje druga velika propovijed Majke Božje, makar nije jezikom govorila. Kakva? Prethodno, kao što smo čuli, rekla nam je: ''Zahvalni budite!'' Zahvalni dovijeka, tako je veliko dobročinstvo svemu čovječanstvu Bog iskazao po ukazanjima Majke Božje u Lurdu. A danas, nakon sto pedeset godina, dovikuje nam: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju, da vas uzvisi u vrijeme pohoda!'' Jest, ako ne riječima, ali djelom Bogorodica propovijeda: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju!'' Komu se naime ukazuje u Lurdu? I tadašnja Francuska i tadašnja Europa bila je puna velikih ljudi, velikih barem u smislu ovoga svijeta. Zar nije tada vladao Francuskom car Napoleon III.? Zar nije XIX. stoljeće stoljeće tzv. pozitivizma? I upravo te godine, kad je Bernardica doživjela čast ukazanja, upravo godine 1857. umro je osnivač pozitivizma francuski filozof i sociolog August Comte. Zar nije tada bila Francuska puna raznih akademika, profesora medicine, tehnike, kemije? Zar nije bila puna raznih vojskovođa, parlamentarnih govornika, romanopisaca, književnika prvog reda, novinara? A što da kažemo za ostalu Europu? To je bila Europa željeznih kancelara, kao što je Bismarck. Europa narodnih osloboditelja, kao što je Garibaldi. Europa filozofa, kao što je Nietzsche. Europa profesora na univerzi, kao što je Hackel. Europa, koja se dičila svojim napretkom, te postavljala kip božici razuma na mjesto štovanja osobnog Boga. Ali vi se sjećate one riječi Isusove: ''Što se pred ljudima pokazuje veliko, odvratno je pred Bogom'' (Lk 16,15) I kao što je nekoć mimoišao i farizeje i saduceje i Herode i Pilate i književnike i starješine narodne pune samih sebe, a prednost dao poniznim pastirima, tako se dogodilo i ovaj put. Nikome od svih tih veličina svijeta ne da im se ukaže Bogorodica. Ni Comteu, ni Napoleonu, ni Bismarcku, ni Baribaldiju, ni Nietzscheu, ni Hackelu, ni milijunima drugih veličina svijeta. Nego komu? Jednoj skromnoj pastirici ovaca, Bernardici, djevojčici od 14 godina, po izgledu pače ni 11 godina staroj. Kakva pljuska ljudskoj taštini, umišljenim veličinama ovoga svijeta! 2. I nemojte misliti da je to slučaj samo ovoga puta. To je stalna praksa Božja. Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoju milost. Zar nije bilo kraljeva već u vrijeme Abrahamovo, Izakovo i Jakovljevo? Pa ipak pušta Bog po strani faraona (osim da ga išiba, što je oteo ženu Abrahamovu), a objavljuje se poniznom Abrahamu, pastiru ovaca. Zar nije bilo kraljeva u vrijeme Izakovo, rekosmo? Pa ipak pušta po strani Abimeleha, kralja filistejskoga, a objavljuje svoje tajne i razgovara s Izakom, poniznim pastirom ovaca. Zar nije bilo kraljeva u vrijeme Mojsijevo? Pa ipak Bog pušta po strani faraona (osima da ga tuče do uništenja zbog oholosti njegove), a priopćuje svoje tajne Mojsiju, koji je malo prije pasao ovce svome tastu Jitru. Kako milo saobraća Bog kasnije sa skromnim pastirom Davidom, kasnije velikim kraljem izraelskim! Kako milo prima Isus skromne pastire koji dolaze da mu se poklone u svetoj Badnjoj noći! Ali što da duljima. Kome se objavljuje Mati Božja u La Salette? Pastirićima Melaniji i Maksiminu. Komu u Fatimi? Pastirićima Franji, Luciji i Hiacinti, djeci još od 7 do 11 godina: komu u Beauraingu u Belgiji? Nevinoj djeci. Komu kod Tre Fontane u Rimu? Najprije djetetu, što se igra loptom, a tek onda ocu grešniku, koga želi obratiti i obraća ga. 3. Može li što dobra očekivati naše stoljeće ako ustraje u oholosti pred Bogom? Naše stoljeće, koje je imalo prilike vidjeti pjesnika kao što je Carducci, koji je spjevao himnu sotoni? Naše stoljeće, koje je imalo prilike vidjeti pisca kao što je Rosenberg, pisca knjiga ''Mit XX. Stoljeća'', u kojoj se i poriče sama egzistencija Krista Boga? Naše stoljeće koje je toliko prezrelo Božje zapovijedi da se ne srami tiskati knjigu bivšeg francuskog ministra predsjednika Bluma u kojem zagovara spolni život brata i sestre? Naše stoljeće koje misli da krpči prema napretku kada tiska i u knjigama i u novinama najbesramnije hule na Bogorodicu, kakve imati i sami prilike nerijetko čitati i slušati? To naše stoljeće nekako jako sliči kralju babilonskom i babilonu, o kojem govori Izaija prorok: ''Mislio si u sebi: penjem se na nebo, više zvijezda Božjih podižem prijesto svoj; na gori skupštine bogova naseljavam se na krajnjem sjeveru. Ulazim u visine nad oblake, hoću da budem jednak Višnjemu!'' A kako je glasio odgovor Božji na taj oholi izazov? Daje nam ga isti prorok riječima: ''Ali si oboren u podzemni svijet, u najdonji jaz.'' (Iz 14,13-15) Nikada oholost nije prošla nekažnjena kod Boga, i ako je propusti kazniti na ovom svijetu, znak je da će to strašnije kazniti na drugom. A često i na jednom i na drugom. Za vrijem Francuske revolucije, nakon što je bila obeščašćena katedrala Notre Dame postavljanjem javne bludnice na Gospin oltar, kao božice razuma, popeo se jednoga dana neki revolucionar na propovjedaonicu iste crkve s pištoljem u ruci i ispalio hitac u zrak uz poziv: ''Ako ima Boga, neka odgovori gromom, kao što sam ja zagrmio.'' Bog se nije odazvao na taj dječji prasak pištolja, nego je revolucionara izručio nakon kratkog vremena njegovim drugovima da mu pod giljotinom odsijeku glavu., isti s kojima je zajedno grmio protiv Boga. 4. Braćo i sestre, nema izlaza za čovječanstvo naših dana, nego ovaj, što mu ga pokazuje Bogorodica nakon sto pedeset godina ukazanja u Lurdu: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju!'' Nije to izgovorila jezikom, ali je izgovorila činom, kad je mimoišla ljudsku mudrost i ukazala se svemu svijetu nepoznatoj, priprostoj pastirici ovaca, sada sv. Bernardici. Ponizite se pod silnu ruku Božju! Tada, i samo tada, možete se nadati ispunjenju onoga drugoga dijela riječi apostolovih: ''Da vas uzvisi u vrijeme pohoda.'' Šesnaesto stoljeće zabilježilo nam je jedan klasičan primjer u tom pogledu. Živio je tada jedan španjolski časnik koji nije bio protiv vjere. Ne! Tada je još spadalo u bonton respekt prema Bogu, Crkvi i svećeniku. Ali kraj toga nije, dakako, nimalo popuštao ugađati svojoj taštini: gizdavo vojničko odjelo, kaciga, mač, ostruge itd. Jednoga dana sudjelovao je taj časnik u obrani grada Pamplone. Desilo se da mu je krhotina topovskog metka razmrskala nogu. Došle su bolne operacije, dugo ležanje u krevetu. Čovjek od boli i dosade nije znao što bi. Viteških romana, kojima su se hranili tadašnji časnici, nije bilo. Dakle, uzmi što imaš. I namjerio se na jednu knjižicu, koja je govorila o ništavilu svijeta i prolaznosti svega stvorenoga, koja je otkrivala ljepote života u Bogu i za Boga. I taj je časnik čitao i čitao, mislio i mislio. Milost je Božja pomogla i jednog je dana ostavio sve: svoj obiteljski posjed, miso o osnivanju obitelji, svoje časničko gizdavo odijelo, i ono od čega mu se bilo najteže dijeliti – svoj ponos, svoj mač. Uzeo ga je i objesio kao svoj zavjetni dar, kao poklon i kao priznanje svega ništavila Bogu i Bogorodici, objesio ga je na oltar Presvete Bogorodice, da postane od tada pa do konca života njezin vitez, njezin časnik, njezin oficir. Tko je bio taj časnik? Nitko drugi nego Innigo Loyola, kasnije veliki svetac, koga danas štujemo na oltarima – sv. Ignacije Loyola. Shvatio je riječ apostolovu, onu koju nama dovikuje Bogorodica, sto pedeset godina nakon ukazanja u Lurdu: ''Ponizite se pod silnom rukom Božjom!'' Ali je iskusio i onaj drugi dio: ''Da vas uzvisi u vrijeme pohoda!'' Uzvisio ga je nad svaku ljudski um. Ignacije je istina sjeo s djecom u školske klupe, on ponosni bivši časnik, da zajedno s njima uči gramatiku. I izučio ju je tako temeljito, i ljudsku i Božju gramatiku, da je ne samo posvetio sebe, nego osnovao družbu, koja je danas najjača u čitavoj Crkvi, Družbu Isusovu. Družba, koja je dala Crkvi već više od 26000 prvorazrednih pisaca, matematičara, fizičara, astronoma, filozofa, teologa, diplomata, odgojitelja. Družbu, koja vodi danas brojen katoličke univerze s tisućama i tisućama studenata, da i ne spominjemo bezbrojne druge škole i zavode i tolika razna područja ljudskog rada i umijeća. Vidite li što znači jedan jedini put iskreno izvršiti: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju''!? I zato ne znam što nam može ljepšega pružiti Bogorodica prigodom stopedesete godišnjice ukazanja skromnoj pastirici sv. Bernardici, negoli nas uputiti tom činjenicom na poniznost pred Bogom. Kad je starac Tobija mislio da će umrijeti, kao najdragocjeniju baštinu ostavio je svome sinu opomenu: ''Ne daj da ikada u tvojim mislima i u tvojim riječima zavlada tobom oholost: jer je od nje početak svakom zlu.'' (Tob 4,13) A to i nama prigodom stopedesete godišnjice ukazanja ostavlja kao najdragocjeniju baštinu Presveta Mati Božja. U vječnosti ćete vidjeti što to znači! |
