Lourdes: 1858-2008
17.07.2008., četvrtak
12. Jer je u Tebe izvor života! (Ps 35,9)
Dana 8. srpnja 1956. umro je glasoviti talijanski obraćenik Giovanni Papini, pisac djela od kojih šezdeset svezaka što su već objavljeni, a možda je još više ostalo neobjavljenih iza njegove smrti. U mladosti je bio žestok protivnik kršćanstva, više iz neznanje negoli iz zlobe. U polemici sa svojim kasnijim najboljim prijateljem, odličnim katolikom Giuliottijem, našao je put k Bogu, postao i ostao do smrti revan kršćanina katolik, koji je u dvije godine žilavoga rada među ostalim napisao i glasovit ''Život Kristov''. Sva mu djela poslije obraćenja nose čisti pečat kršćanstva. Posljednje godine života bolest ga je učinila slijepim, nepomičnim i gotovo nijemim. Ali istodobno, dok mu je tijelo malo pomalo malaksalo i uskraćivalo službu, kao što je vid, svjetlo njegove vjere sve više je raslo. Kažu poznavaoci njegova života u posljednjima danima da on nije podnosio bolest, nego ju je s oduševljenjem prihvatio i govorio: ''Volim ovakvo svoje tjelesno stanje, nego duhovne tmine. Ja bih u tom slučaju bio mrtva duša u tijelu koje bez koristi živi.'' I sada se, kaže neki biograf njegova života, taj veliki obraćenik odmara u Gospodinu, koga je ljubio i služio mu svim svojim snagama. Nije li Presveta Mati Božja u svom trećem ukazanju u Lurdu prije sto pedeset godina potvrdila ispravnost Papinijevih riječi? Vidjeli smo da je život za ovog velikog obraćenika bio samo u Bogu i da ga zato nije ni najmanje uznemirivala ni sljepoća, ni klonulost tijela, ni gotovo nemogućnost govora, držeći se onoga što je Duh Sveti rekao na usta psalmista: ''Jer je u Tebe izvor života!'' Nije li Presveta Mati Božja potvrdila ispravnost tih riječi? Jest, najprije, kao što smo vidjeli u desetoj propovijedi, simbolički svojim očima uprtim u nebo, pokazujući tako da je naša prava domovina na nebesima, a ne na zemlji. A sada to potvrđuje i riječima maloj sv. Bernardici. Čuli smo tada kako joj je majka po nagovoru gđe Millet i gđice Peyret dala dopuštenje da opet pođe u Masabjelsku špilju. Čuli smo ukratko i tijek toga ukazanja u prošloj propovijedi. Kad se sa svojim pratilicama vraćala kući nakon završenog trećeg ukazanja, razumljivo je da se njezine družice nisu mogle suzdržati od neizmjerne čežnje da doznaju što pobliže iz razgovora nebeske Majke s ovim izabranim djetetom, sv. Bernardicom. Zato je upitaju: ''Jako si dugo razgovarala s tom Gospođom (još nisu znale njezina imena), što ti je još kazala?'' Na to će im Bernardica: ''Kazala mi je: Obećavam te učiniti sretnom, ali ne na ovome svijetu, nego na drugom.'' Dakle, Mati Božja potvrđuje na svoj način misao Giovannija Papinija kako ništa ne koristi život tijela ako je duša mrtva, da ništa ne koriste sva dobra ovoga svijeta ako izgubimo Boga, jer prema riječima psalmista: ''U Tebe je (Gospode) izvor života!'' I zato obećaje Bogorodica Bernardici ono što jedino vrijedi – sreću na nebesima, život na nebesima – a ne sreću na zemlji, gdje je moljac i rđa kvari. Pa iako smo donekle govorili o toj temi u desetoj propovijedi, kad smo govorili o značenju podignutih očiju naše nebeske Majke prema nebu, dobro je da se opet vratimo na tu temu, jer je od prevelike važnosti u ovom materijalističkom svijetu. Što koristi čovjeku, veli Krist Gospodin, ako cijeli svijet zadobije, a na duši svojoj pretrpi štetu, izgubi dušu? (Lk 9,25) 1. U enciklici koju je izdao Sveti Otac Pio XII. francuskom episkopatu za tu stogodišnjicu, a koju smo već spominjali, obazire se Sveti Otac na žalosni materijalizam naših dana. Kaže Sveti Otac: ''Taj materijalizam nije samo u osuđenoj filozofiji koja upravlja politikom i gospodarstvom mnogih naroda; taj materijalizam bjesni i u ljubavi prema novcu, čije se pustošenje proširuje prema mjeri modernih poduzeća; on zapovijeda, nažalost, u tolikim odlukama koje tište život naroda; on se očituje u kultu tijela, u pretjeranoj potražnji udobnosti i bijegu od svake strogosti života; on nagoni na prijezir ljudskog života, čak i onoga što se razara prije nego ugleda svjetlo dana: on juri neobuzdano za užitkom koji se ističe bez stida i kuša čak zavesti štivom i predstavama duše koje su još čiste; on se očituje u nebrizi za svoga brata, u samoljublju koje ga ubija, u nepravdi koja ga lišava njegovih prava, jednom riječi u onom shvaćanju života koje svime ravna pod vidom samo materijalnoga napretka i zemaljskih zadovoljenja.'' A što mislite, dragi vjernici, koliko vrijedi taj materijalistički nazor na svijet, što ga je tako zorno ocrtao vrhovni poglavar svete Crkve u ovoj enciklici? Čujte što vrijedi! Jednoga dana, kako nam pripovijeda sv. Luka Evanđelist, došao je neki čovjek Isusu koji je propovijedao Evanđelje, pa Mu reče: ''Učitelju, reci bratu mojemu da podijeli sa mnom baštinu.'' Isus mu lijepo odgovori: ''Čovječe, tko je mene postavio sucem ili djeliteljem baštine nad vama?'' Nema sumnje da je Isus kao Bog bio apsolutni Gospodar i u tom pogledu, i da je najpravednije mogao prosuditi taj spor. Ali on nije došao na svijet da ukine ljudske institucije koje vrše vlast mjesto Boga, nego je došao da propovijeda Evanđelje ljudima. Znao je Isus, kao Bog, da je lakomost svojevrsni materijalizam, pa je natjerao ovoga čovjeka da pođe k njemu, odmah uhvati zgodu da pouči ljude i reče: ''Jedan bogat čovjek imao je njivu koja mu je nosila bogat prihod. Tada je mislio u sebi: što da činim? Nemam u što sabrati svoju ljetinu. Ovako ću učiniti: srušit ću žitnice svoje i sagradit ću veće. U njih ću sabirati sav svoj prihod i sva dobra svoja. Onda ću kazati duši svojoj: dušo moja, imaš veliko imanje na mnogo godina. Otpočini! Jedi i pij i uživaj! Ali mu Bog reče: Luđače, još ove noći, potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' (Lk 12, 16-20). I priču je Isus završio riječima: ''Tako biva onome koji sebi zgrće blago, umjesto da bude bogat u Bogu.'' 2. Kolika ludost odvraćanje od Boga! Kolika ludost prikloniti se pustom i praznom materijalističkom shvaćanju života! Koja korist od materijalističke filozofije, o kojoj govori Sveti Otac, kad Bog i onima koji je šire i onima koji je slijede i prihvaćaju rekne: ''Luđače, još ove noći potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Koja korist od zgrtanja novca, od kulta tijela, od pretjerane udobnosti života, kad Bog svima zajedno dovikne: ''Luđače, još ove noći potražit tu dušu tvoju od tebe. Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Koja korist od bestidnoga štiva, od neobuzdanih užitaka, od, pustoga egoizma, koji ne pozna bližnjega svoga, kad mu Bog dovikne: ''Luđače, još ove noći potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Ne, ne! Dobra ovoga. svijeta, ma kakva bila, ne mogu usrećiti čovjeka. To može samo Bog. I zato govori psalmist: ''Blago narodu u kojega je Bog Gospod!'' (Ps 143,15) Sv. Augustin, veliki crkveni učitelj, po svom običaju duhovito meditira o ovom psalmu i govori: ''Katkada idemo putem i opazimo sjajne unosne posjede. I mi pitamo: kom pripada ovaj posjed? Kažu nam ime posjednika i mi odmah kažemo: sretnoga li čovjeka! Ludost je što govorimo: sretan komu pripada ona kuća! Sretan komu pripada onaj komad zemlje! Sretan komu pripada ona stoka! Sretan kome pripada onaj sluga! Sretan onaj koji ima takvu družinu! Ne govori takve ludosti ako hoćeš čuti istinu. 'Sretan narod u kojega je Bog Gospod!' Jer nije sretan onaj kojemu pripada onaj posjed, nego onaj kojemu Bog pripada ... O Gospode, Bože moj! O Gospod Bože naš! Daj da pođemo k Tebi. Učini nas sretnima po Sebi! Mi nećemo da budemo sretni po zlatu, niti po srebru, niti p zemljištima. Mi nećemo da budemo sretni po ovim zemaljskim, ništavim prolaznim dobrima ovoga života ... Učini nas sretnima po Sebi, jer: 'Sretan narod u kojega je Bog Gospod!''' Eto, koliku zahvalnost dugujemo našoj nebeskoj Maj Presvetoj Djevici Mariji kada kaže sv. Bernardici: ''Obećajem te učiniti sretnom, ali ne na ovom svijetu, nego na drugom.'' Nitko nije, izuzev dakako Boga, bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća ohologa faraona. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća oholog Nabukodonosora i pijanoga Baltazara kralja. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća nekoć mudrog Salomona kralja. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća Aleksandra Velikoga, Antioha, Heroda, Pilata, Nerona, Dioklecijana i tisuća i tisuća drugih, u kojima je ludi ovaj materijalistički svijet gledao vrhunac pojma zemaljske sreće. Ali isto tako nije nitko bolje od nje znao kakvom je vječnom srećom urodila vjera ili život po načelima Božjim jednoga Abela, Noe, Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija, pokornika Davida kralja, velikih proroka Ilije, Elizeja, Izaije, Jeremije, Ezekijela, Danijela, onih svetih žena, kao što su bile Sara, Judita, Estera, Ana, Elizabeta, [zatim] sv. Josip, Ivan Krstitelj, Zaharija, vjera i život svetih apostola, mučenika prvih stoljeća kršćanstva, sve amo do naših dana; onih svetih pustinjaka iz prvih kršćanskih vremena, na čelu s njihovim patrijarsima: sv. Pavlom i Antunom Pustinjakom; tolikih svetih redovnika i redovnica kroz stoljeća kršćanstva; tolikih svetih žena, djevica i udovica, kao što su Agneza ili Cecilija, kao što su sv. Pavla udovica ili sv. Monika, kao što su recimo bI. Ana Taigi, divna supruga i majka obitelji, i mnoge duge svete majke obitelji. Veliku, veliku zahvalnost dugujemo našoj nebeskoj Majci da je ovom opomenom Bernardici ujedno i nas opomenula da ne tražimo sreću na zemlji i u zemaljskim dobrima, nego na nebu i nebeskim dobrima. A da nije uzalud poučavala svoju miljenicu, dokazuje više događaja što su ih zabilježili povjesničari lurdskih ukazanja. Jednog ćemo sada spomenuti. Jednoga dana, da li u dobroj nakani da zbilja pomogne Bernardici i njezinim roditeljima u siromaštvu ili da ih izvrgne ruglu zbog ukazanja ako se polakome za novcem, dođe neki čovjek u njihovu kuću baš kad su bili u velikoj nevolji i siromaštvu. Postavi na stol vrećicu punu zlatnih dukata i reče Bernardici: ''Ja sam bogat, pa mi dopustite da vam u vašoj nevolji pomognem.'' Bernardica je odmah pocrvenjela u licu i odgovorila mu: ''Ja to neću primiti, gospodine, uzmite to natrag.'' ''Ali, drago dijete'', nastavi ovaj, ''to je za Vaše roditelje, kojima je to potrebno.'' Ali odmah i otac i majka njezini poviču: ''Ne, ni mi, ni Bernardica nećemo uzeti ništa. Zadržite Vi svoje zlato za sebe.'' Čovjek je otišao, a sv. Bernardica ostala vjerna Bogorodičinoj pouci, i sada uživa slavu nebesku i onaj pravi život, koji je samo u Bogu, kako veli psalmist: ''Jer u Tebe je izvor života!'' Primimo i mi k srcu pouku Majke Božje! Materijalistički nazor na svijet baca nam na stol pregršt sjajnih obećanja, iza kojih se skriva vječna smrt. Majka Božja daje samo kratku opomenu, kao Bernardici, ali iza te opomene skriva se vječni život u Bogu. |
