Lourdes: 1858-2008
29.09.2008., ponedjeljak
24. Gledajte da ne odbijete onoga koji govori! (Heb 12,25)
Lurdska špilja, u kojoj se ukazala Nebeska Gospa maloj sv. Bernardici, postajala je iz dana u dan sve poznatija. I tako vidimo, prema izvješću povjesničara Lurda, kako se u nedjelju 28. veljače 1858. opet nekoliko tisuća ljudi sabralo pred špiljom još prije dolaska sv. Bernardice, da budu svjedoci tih neobičnih prizora. Bolje reći, ta lurdska špilja nije više bila osamljena ni dan ni noć. Svijeće su neprestano gorjele oko nje, i pjevanje pjesama i litanija redalo se bez prestanka. Svi su bili uvjereni da je to Bogorodica, iako ta Nebeska Gospa još nije bila rekla svoga imena. Kad je Bernardica toga dana došla u pratnji svoje tetke Lucile, odmah su joj prokrčili put, pri čemu su pomogli i vojnici iz obližnje tvrđave, koje je privukla sve veća navala svijeta prema špilji, da i oni vide na svoje oči, o čemu se toliko govorilo. Kad je ukazanje, uz običnu pojavu uznesenja svetičina, svršilo, pošla je ona natrag kući nakon što je prisustvovala nedjeljnoj misi. Međutim, toga dana svetica nije imala ništa javiti mnoštvu. Sve što joj je Bogorodica toga dana rekla, ticalo se samo nje osobno i njezina duhovnoga usavršavanja. A zar zbilja nema to ukazanje ništa reći i nama ostalima? Meni se čini da ima, i to vrlo važnu stvar. Koju? Onu koju je sv. Pavao istaknuo u svojoj poslanici Židovima govoreći: ''Gledajte da ne odbijete onoga koji govori!'' (Heb 12,25). 1. U prvi mah, zbilja je zadivljujući prizor, što ga gledamo kod toga ukazanja Majke Božje. Ona se bavi isključivo tom malom pastiricom, kao da je Bernardica jedino ljudsko stvorenje na zemlji. Ali tko bi sudio da Bogorodica ne vodi brigu i o drugim ljudima, taj bi slabo poznavao našu nebesku Majku. Sveta nas vjera uči da Bog vodi brigu o svakoj niti kose na našoj glavi. Kaže Krist Gospodin: ''U vas je dapače izbrojana sva kosa na glavi'' (Mt 10,30). ''Ni vlas s vaše glave neće propasti'' (Lk 21,18). Kako, dakle, ne bi vodio brigu o svakom čovjeku, kad vodi brigu o svakoj niti kose na njegovoj glavi, kose, koja se svaki čas striže i baca u peć? Sigurno je da Bog vodi brigu o svakom čovjeku pojedinačno. I makar ih je danas na zemlji dvije milijarde i sedam stotina milijuna, upravlja njima kao da bi bio samo jedan jedini na svijetu. Vodi brigu o tim milijardama ljudi ništa manju nego što ju je vodio o samom Adamu u raju zemaljskom, ili o Adamu i Evi zajedno, ili o onih osam osoba, što su se nalazile u kovčegu Noinu u Općem potopu. Ni najmanje brige ne zadaje mu to golemo mnoštvo. I jer dobrota njegova nema kraja, proteže se na sve, velike i male, mnoge i pojedince. S obzirom na njegovu veličinu svi su, doduše, sitni crvići, ali su svi veliki s obzirom na njegovu ljubav. Zato i veli Sveto pismo u Knjizi mudrosti: ''Jer je stvorio malo i veliko, jednakim načinom brine se za sve'' (Mudr 6,7). Zato ne kliče bez razloga veliki sv. Augustin: ''O Ti dobri Svemogući, koji se tako brineš za svakoga pojedinoga od nas, kao da bi se samo za njega brinuo, i tako za sve, kako za pojedince!'' (Ispovijesti, 3,11). Prođite samo malo Sveto pismo da se uvjerite o toj istini. Kako je divnu brigu vodio Bog o patrijarhu Abrahamu i kako ga divno vodi iz Mezopotamije preko mnogih zemalja do Palestine, Egipta i opet do Palestine, gdje se konačno nastanjuje. Kako je divnu brigu vodio o patrijarhu Izaku, Jakovu! Kakvu divnu brigu o onom mladom Josipu koga su zavidna braća prodala u Egipat! Kakvu divnu brigu o mladom pastiru Davidu, dok ga nije učinio najmoćnijim kraljem izraelskim! Kakvu je divnu brigu vodio o onim velikim prorocima Iliji, Elizeju, Danijelu, Joni i tolikim drugima! Kakvu brigu o perzijskom kralju Kiru, da bude oruđe za provođenje Njegovih planova s obzirom na narod izraelski! Kakvu brigu o svetim trima kraljevima dok ih nije doveo do jaslica Isusovih! Kakvu divnu brigu o siromašnim galilejskim ribarima, dok ih nije učinio apostolima i vjesnicima evanđelja za čitav svijet! Kakvu brigu napose o progonitelju Crkve Savlu, dok od njega nije učinio svetog apostola Pavla! Kakvu brigu o dvoraninu etiopske kraljice Kandake, kojemu šalje na putu Filipa đakona da ga na kolima pouči u svetoj vjeri i pokrsti! Za svakoga toga vodio je Bog takvu brigu kao da drugoga nema na svijetu osim njih. Ali ništa manje ne vodi brigu ni za čitave narodne zajednice. Dokaz su vam tome Izraelci u Egiptu kroz četiri stotine godina ropstva. Dokaz su vam za to pokvareni stanovnici Ninive, kojima u svojoj očinskoj ljubavi i providnosti šalje Jonu proroka da se vrate na pravi put. Dokaz su vam tome svi mogući narodi koje je na dan Duhova sabrao u Jeruzalemu da čuju propovijed sv. Petra apostola i obrate se Bogu. Nema sumnje - Bog vodi brigu za sve: i za velike zajednice, ali i za svakoga od nas pojedinca, makar mu se ne ukazivao kao Abrahamu ili ovdje nebeska Gospa maloj sv. Bernardici. 2. Ali, ako Bog vodi brigu o svakome od nas, a i naša nebeska Mati Marija, nije li onda na mjestu opomena apostola Pavla: ''Gledajte da ne odbijete onoga koji govori''? Apostol tu riječ upravlja Židovima, da ne odbiju evanđelje Kristovo. Ali zar je ne možemo primijeniti i na svakoga čovjeka da se ne ogluši onim malim pozivima Oca nebeskog i naše nebeske Majke, kad opominju, kada kore, kada zovu da nam pružaju ruku pomoćnicu? Vidjeli ste kako je na dan dvanaestoga ukazanja Bogorodica davala upute isključivo Bernardici, za njezino osobno dobro, za njezin osobni duhovni napredak. I nije uzalud govorila toj izabranoj duši. Svaka Bogorodičina riječ padala je na plodno tlo. I zato u male sv. Bernardice ni traga kakvoj oholosti, ni traga kakvoj nečistoći, ni traga kakvoj zavisti, ni traga kakvoj neumjerenosti, ni traga kakvoj lijenosti, ni traga kakvoj lakomosti. Čitamo kako je jednoga dana neka gospođa došla u njihov stan i dugo razgovarala s Bernardicom. Napokon ju je zagrlila i potajno spustila u njezino krilo omot zlatnih dukata. Bernardica je u taj čas još sjedila. Najednom skoči kao da ju je opržila žeravica i pusti da joj niz krilo padne omot s onim zlatnim dukatima. Malo se zastidjela što je tako naglo ustala, ali onda digne onaj omot s dukatima i pruži ga gospođi natrag. Smatrala je, makar je njezina obitelj bila siromašna, da bi bila neka vrst izdaje nebeske Majke, kad bi se nastojala okoristiti u materijalnom pogledu golemom povlasticom ukazanja njezina. Bernardica je dobro shvatila poziv apostola i pouke nebeske Majke: ''Gledajte da ne odbijete onoga koji govori!''. 3. Nije li pravo da i mi slijedimo poziv apostola i da slušamo i izvršujemo što nam govori Otac nebeski, što nam govori nebeska Majka? Sve su to velike milosti, a milosti ne valja nikada prezreti, ako ne ćemo na sebe navaliti nesreću. Svi se sjećate Jone proroka. Bog mu je naredio da ide u Ninivu, veliki grad staroga doba, i da tom pokvarenom gradu propovijeda pokoru. Ali, Jona je imao svoje političke račune. Sirija i Asirija bile su neprijatelji naroda njegova. Zato je smatrao da je bolje da propadnu nego da se obrate k Bogu i žive, jer bi mogli još praviti neprilike i zadavati jade narodu njegovu. Zato Jona, umjesto Ninive, ode na more i ukrca se u lađu. Radije je slušao glas svoje kratke pameti negoli glas svemogućega Boga. A onda, Bog je poslao oluju i kad se lađa skoro potopila i mornari ždrijebom saznali tko je krivac, bacili su Jonu u more. Dobro je prošao za svoj neposluh, jer ga je progutala od Boga naručena golema riba i nakon tri dana izbacila opet na obalu da onda pođe kamo mu je Bog naredio (Jon 2, 1-11). Kako je žalosno prošao faraon kad se oglušio glasu Božjemu! Kako je žalosno svršio Šaul kralj kad se oglušioglasu Božjemu, Kako je žalosno svršio Salomon kralj kad se oglušio glasu Božjemu! Kako je žalosno svršio Juda apostol kad se oglušio glasu Božjemu! Kako je žalosno svršio posljednji judejski kralj Sidkija kad je ostao gluh na sve opomene Božje koje mu je davao preko proroka Jeremije! Zato vas, vidite, i Crkva uči moliti u litanijama Imena Isusova: ''Od nemara za nadahnuća Tvoja, oslobodi nas, Gospodine!'' Crkva to smatra, s pravom, većim zlom, negoli da ti izgori kuća, vinograd uništi tuča, rak izjede pluća, grlo, crijeva ili što drugo, ili da te snađe ma kakva vremenita nesreća. 4. Ali, možda će tko reći između vas: ''Lako svetoj Bernardici! Da se meni Gospa tako ukazala, i ja bih sve slušao''. No, nemojte se prenagliti! Zar se nije ukazala i govorila u La Salette i onom pastiriću Maksiminu istodobno kad i Melaniji pastirici? Melanija je ostala dobra i vjerna, za Maksimina kažu da je pošao zlim putem. Zar je nije pod križem gledao razbojnik i s lijeve i s desne strane? Pa ipak? Čitamo samo za onoga s desne strane, da se obratio k Bogu (prihvativši zagovor Marijin), dok se onaj s lijeve i dalje rugao Isusu, dok nije izdahnuo poganu dušu. Ali, ako se nikome od nas ne ukazuje Marija kao Bernardici, ništa manje nije istina da se brine materinski za svakoga pojedinoga od nas? Ne vjerujete? A zar niste čuli kako ju je Isus predao učeniku pod križem: ''Sinko, evo ti Majke!'' Ako učeniku, onda svim Ijudima. Svi smo dakle njezina djeca, a da budemo dobra djeca, slijedimo njezine materinske upute. Ponavljamo, da smo svi njezina djeca i da ona zbilja vodi materinsku brigu o svima. U Nizozemskoj je raširena u stotinama tisuća (a i po drugim već zemljama i jezicima) neobična slika Presvete Djevice. Ona stoji na zemaljskoj kugli uspravno. Iz njezinih svetih raširenih ruku prosipaju se zrake na sve strane svijeta. Iznad njezinih ramena i glave vidi se križ, a od jednoga kraja križa na drugi u polukrugu vidi se natpis: ''Gospa svih naroda''. Dakle, ono što je Isus rekao pod križem: ''Sinko, evo ti Majke!'' Sinko, gdje god bio na svijetu i kojemu god narodu pripadao, svi imamo pravo govoriti: ''Oče naš, koji jesi na nebesima!'' Zar nismo onda i od iste Majke? A kakva bi to bila majka i bi li zaslužila naziv majke, kad ne bi vodila brigu o svakom djetetu? Iz katoličkih misija u središnjoj Africi čitamo kako je u jednoj osamljenoj kolibi ležala teško bolesna žena muslimanka. Tupo je gledala preda se, prepuštena sudbini. U noći je imala san. Vidjela je neku bijelu gospođu veličanstvena izgleda, odjevenu u divnu bijelu haljinu s plavim pojasom i sjajna lica. Stupila je k njezinu jadnom ležaju, pogledala je puna ljubavi, načinila joj znak križa na čelu i rekla: ''Putem ovog znaka doći će ti spas''. Žena se naskoro probudila sva uznemirena. Je li to san ili zbilja? U svakom slučaju, njezina je bolest znatno popustila, i ona se ujutro uputi na put k časnim sestrama misionarkama o kojima je čula više puta govoriti da žive negdje u onom kraju. Časne sestre primile su je s najvećom ljubavlju i nastojale joj okrijepiti i tijelo i dušu. No, kako li se ta sirota muhamedanka začudila kad je vidjela sestre praviti baš onakav znak kakav je njoj u snu na čelo utisnula ona gospođa koju je u snu vidjela. Njezina je odluka bila gotova: slijediti taj znak! Nakon temeljite poduke ona je primila sveto krštenje, postala dobra i revna kršćanka i napose štovateljica Majke Božje, uvjerena da ju je ona spasila. Gospa svih naroda! Jest, to je naša nebeska Majka! Gospa svih naroda i Gospa svih milijuna pojedinaca što žive danas na kugli zemaljskoj. Na nama je samo da poslušamo njezin materinski glas, kao što ga je poslušala sv. Bernardica prije sto pedeset godina, makar nam se i ne ukazala nikada na toj zemlji osobno, kao što se ukazala njoj. Ima Ona tisuće drugih načina, da dopre do naših ušiju i srdaca, a na nama je samo to da je slijedimo kao dobra i vjerna djeca. Jednoga dana moći ćemo je onda gledati u nebu zajedno sa sv. Bernardicom i blagoslivljati čas kad smo poslušali njezin materinski glas. |
24.09.2008., srijeda
23. Idi kaži svećenicima neka sagrade ovdje jednu crkvicu! (Gospa Bernardici u XI. ukazanju)
Kad je na dan 27. veljače 1858. sv. Bernardica prema Bogorodičinu nalogu došla opet do lurdske špilje kao u prijašnje dane, a bila je subota, i ovaj ju je put već dočekalo tamo veliko mnoštvo svijeta. Ukazanje je trajalo dulje no što su bila prijašnja. Kao i u svim dotadašnjim, njezino je lice zasjalo divnim sjajem u času Marijina dolaska. Svijet je u pobožnosti i sabranosti čekao dok se svetica vrati u obično stanje. Kad je ekstaza prošla, vratila se Bernardica kući, ali s neobičnim nalogom. Bogorodica joj je naredila: ''Idi i kaži svećenicima neka sagrade ovdje jednu crkvicu''. Kao što ste mogli vidjeti, do sada nije bilo spomena o lurdskom svećenstvu, a ipak je tamo upravljao župom čestit svećenik s tri duhovna pomoćnika. I makar se stvar i te kako ticala vjere, oni su se držali posve po strani. Nije razlog tomu bio nehaj, nego mudra opreznost, uvjereni da će ih providnost Božja već pozvati kad to bude od potrebe. I to se eto dogodilo. Za svetu je Bernardicu bila prilično teška stvar ići na župni dvor. Ona je bila takoreći još dijete, a župnik časni starac, stroga života i s velikim životnim iskustvom. Ipak je pošla jer je dobila nalog od Bogorodice. Župnik ju je primio vrlo ozbiljno i podvrgao pomnom ispitivanju. Iz Bernardičinih je očiju odsijevala nevinost, način njezina govora i stvari o kojima je govorila stvorili su u njemu uvjerenje da ima posla s potpuno iskrenom dušom, koja ništa ne traži nego slavu Božju. Ali kraj svega toga, da stvar što točnije ispita, župnik je pokazivao nepovjerenje i svojim ispitivanjima bi u svakoj drugoj duši ubio svaku vjeru u ta ukazanja negoli je potkrijepio. Kad mu je Bernardica kazala nalog, reče joj župnik: ''Pa ti misliš kako ti je Gospođa dala nalog da kažeš svećenicima njezinu želju da joj se tamo sagradi crkvica?'' ''Da, gospodine župniče!'' ''Pa zar ti ne vidiš da ti se ta Gospođa htjela samo narugati? Kad bi ti bila sličan nalog dala kakva druga gospođa, bi li ti njezin nalog izvršila?'' ''O, ali ipak je velika razlika'', prihvati Bernardica, ''između jedne gospođe iz grada i one koju sam ja vidjela.'' '' jest razlika'', reče župnik, ''jer za ovu tvoju Gospođu ne zna se ni ime, ni odakle dolazi, nastanila se u jednoj špilji i još bosa, kako veliš. Tko će tome vjerovati? Kćerko, ja se bojim da si ti žrtva neke utvare.'' Bernardica je šutjela. A onda stade župnik pred nju pa joj ozbiljnim glasom reče: ''Ti ćeš reći Gospođi koja te je poslala da se lurdski župnik ne običaje baviti ljudima koje ne pozna. Reci joj da on prije svega želi znati njezino ime. Ako ta gospođa ima pravo na crkvicu, ona će razumjeti zašto ja to govorim. A ako ne razumije, onda joj kaži da nije potrebno opet te slati u župni ured.'' Nato je župnik otpustio Bernardicu, jako zbunjenu, ali ne malodušnu, jer je znala tko ju je poslao i da će se stvar ipak obistiniti, kao što se kasnije i zbilo. Danas nije tamo crkvica nego veličanstvena bazilika, u koju je kroz ovih sto pedeset godina došlo mnogo milijuna ljudi na poklon Majci Božjoj. Iznijeli smo vam, dragi vjernici, nešto opširnije tijek ovoga ukazanja i posjet Bernardičin lurdskome župniku. Zašto? Prvo zato da se za veže jezik brbljavcima koji krive Crkvu da na laku ruku uzima sve stvari i iz kojekakvih tobože priča stvara neka čudesa i operira s nekim lažnim misticizmom. Svi su već skoro u Lurdu bili uvjereni o istinitosti nebeskih ukazanja. Već se dogodilo i znamenito čudo s vodom što je potekla iz izvora na Marijinu zapovijed. Naime, vratio se vid radniku koji je već dvadeset godina bio slijep na oko što ga je bio izgubio prilikom eksplozije. A Crkva? Ona se potpuno držala po strani. I tamošnji biskup i tamošnji župnik i svi njegovi pomoćnici. Štoviše, župnik je tako hladno ispratio Bernardicu iz župnoga dvora, da bi bila morala potpuno klonuti duhom da stvar nije bila istinita i u Božjim rukama, kao što je bila i kao što su dokazali događaji kroz ovih sto pedeset godina. Ali mi vam danas iznosimo sve ovo iz drugoga razloga: da vam naglasimo poštivanje crkvenog auktoriteta. 1.U čije ime govori jedan svećenik, kao što je župnik, kao što je biskup, kao što je Papa? U svoje? Nipošto. Nego kad god govore o pitanjima vjere i morala, kad ljude naučavaju istine spasa, oni govore kao zamjenici Božji. ''Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas'' (Iv 20,21), govori Isus Krist apostolima. A onda nije čudo da Spasitelj kaže i ono drugo: ''Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko prezire mene, prezire onoga koji me je poslao'' (Lk 10, 16). Sam Isus Krist pokazao je za vrijeme svoga javnoga djelovanja kako on shvaća ovu stvar i koju joj važnost pridaje. Jednoga dana sišao je Isus s gore blaženstva gdje je propovijedao narodu. Tada dođe neki jadni gubavac, padne pred njega ničice i zamoli: ''Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.'' Isus pruži svoju svetu ruku, dotakne se one grozne ranjave i gnjile glave i reče: ''Hoću, očisti se!'' I odmah spade guba s toga jadnika. Bio je zdrav kao novorođeno dijete. A što je Isus učinio? Rekao je gubavcu: ''Pazi da nikomu ne kazuješ! Nego idi, pokaži se svećeniku i žrtvuj dar što ga je propisao Mojsije! To neka im služi kao svjedočanstvo!'' (Mt 8, 2-4). Zar je Isus bio podložan zakonu? Nipošto. Jer kao što znate, veli onima koji su ga klevetali da gazi subotnji počinak: ''Sin čovječji Gospodar je i subote''. Drugim riječima nije podložan zakonu on, koji je vrhovni Zakonodavac svega i u prirodnom i natprirodnom redu. Pa ipak? Ipak toga jadnoga gubavca iz mudrih razloga šalje k svećeniku da ga nauči poštivanju crkvenog auktoriteta, jer je taj od Boga ustanovljen i govori u ime Božje. Poznata je stvar da su glavari židovski u vrijeme Kristovo bili izopačeni do u mozak. Njima se sva vjera sastojala u dugačkim resama na haljinama. Njihova se vjera sastojala u zapisima što su ih nosili na čelu. Njihova se vjera sastojala u počasnim nazivima ''rabi''. Njihova se vjera sastojala u pozdravima što bi ih primali od ljudi na trgovima. Njihova se vjera sastojala u počasnim mjestima na gozbama. Njihova se vjera sastojala u prvim stolicama u sinagogama. Ali za pravdu, ljubav, milosrđe nije ih ni najmanje morila briga. Zaslužili su naslov koji im je Isus dao: ''Zmije, legla gujinja, pobijeljeni grobovi''. Pa ipak, što vidimo? Kad je već bilo blizu vrijeme muke Gospodnje i Isus davao zadnje opomene i nauke narodu židovskom, reče jednoga dana narodu: ''Književnici i farizeji sjede na učiteljskoj stolici Mojsijevoj. Činite sve što vam kažu; ali se ne ravnajte djelima njihovim'' (Mt 23,3). Vidite li kako sam Sin Božji poštiva crkveni auktoritet, makar je sam bio apsolutno izuzet kao Bog od toga? Zašto to ako ne nama za primjer, da se znamo prema tome ravnati? 2. Kad se na laku ruku prelazi preko crkvenoga auktoriteta, onda prestaje svaki drugi auktoritet. Što je slijedilo iza pobune patrijarha Macedonija ako ne nasilje i krv? Što je slijedilo iza pobune patrijarha Nestorija ako ne kaos, zabuna, mnoga krvava djela i propast nebrojenih duša? Što je slijedilo iza pobune protiv crkvenog auktoriteta onoga bijednoga monaha Eutiha ako ne nasilje i mnoga krvava djela i propast nebrojenih duša? Što je slijedilo iza pobune Henrika VIII. protiv zakonite crkvene vlasti, ako ne potoci krvi, nezapamćeni zločini protiv nevinih ljudi, sramotni izgredi protiv temeljnih principa morala, kao što je pitanje braka, propast milijuna duša? Što je slijedilo iza Kalvinove pobune protiv zakonite crkvene vlasti ako ne potoci krvi, propast mnogih duša? Što je slijedilo iza pobune Husa i Zwinglija protiv zakonite crkvene vlasti ako ne potoci krvi, pustošenja na sve strane i propast nebrojenih duša? Što je slijedilo nakon Lutherove pobune protiv zakonite crkvene vlasti ako ne najkrvaviji ratovi kroz desetljeća, pustošenja čitavih zemalja, propast nebrojenih duša? A što da govorimo o Voltaireu, enciklopedistima, raznim filozofima, svim mogućim sektama koje su dizale ili dižu bunu protiv crkvene vlasti od Boga ustanovljene? Rezultat je uvijek isti: kaos, nasilje, krv, propast nebrojenih duša, koje zavoditeljima padnu na lijepak. 3. Majka je Božja dobro znala kakvu su bunu protiv Crkve i crkvenog auktoriteta dizali u Francuskoj i Europi tadanji bezbošci. I premda je, kao Kraljica neba, mogla izdati svoje naloge za gradnju one crkve na mjestu ukazanja bilo kome, ona to ne čini. Nego što? Šalje svoju miljenicu Bernardicu k zakonitoj crkvenoj vlasti u Lurdu nama za pouku. Prva instancija bio je župnik. I Gospa ga ne samo ne prezire, nego upućuje svoju miljenicu na njega, na prvu instanciju. Župnik će već znati što mu je dalje činiti, i u ovakvoj se važnoj stvari posavjetovati sa svojim biskupom, kao što je kasnije i učinio, i sve je ispalo dobro. Izvršena je želja Gospina, izvršena je na potpuno zakonit način, uz najdublje poštovanje auktoriteta od Boga ustanovljenoga, i sve je izašlo na dobro. Blagoslov je Božji pratio čitavu stvar i danas, nakon sto pedeset godina, to je najveće katoličko hodočasničko marijansko svetište na svijetu, odakle se premnogi blagoslov izlio i na Francusku i na čitav svijet, i dalje se izlijeva, napose u ovoj jubilarnoj godini. Danas, nakon sto pedeset godina, ponavljaju se pokušaji više nego ikada u prošlosti, da se poruši princip crkvenog auktoriteta. Ne propušta se nijedna prilika u mnogim dijelovima svijeta, da ne rečemo po čitavom svijetu, da se digne buna protiv zakonite crkvene vlasti i naglasi tobožnja sloboda svakoga čovjeka. Ali ta se sloboda nužno mora izroditi u anarhiju, a posljedice su anarhije bolne i sudbonosne, kao što dokazuje povijest. Što su žešći napadi na crkveno poglavarstvo, to se svi vjernici trebaju tješnje okupiti oko svojih svećenika i biskupa, a pod vodstvom Svetoga Oca, kao vrhovnoga poglavara Crkve Božje. Poznato je iz povijesti kako je poljski narod u 17. stoljeću dosta pretrpio od Šveđana. Kad su se konačno otresli nepoželjnih tuđinaca, posvetio je poljski kralj Ivan Kazimir narod svoj Majci Božjoj u znak zahvalnosti za postignuto oslobođenje. Tristo godina poslije toga sjetio se poljski narod toga zavjeta i 26. kolovoza 1956. pojurio je milijun Poljaka pod vodstvom svojih biskupa u svoje najveće marijansko svetište u Czenstochowi. I taj milijun ljudi obnavljao je u molitvi, kao jedan čovjek, svoju vjekovnu posvetu Majci Božjoj u kojoj su među ostalim naglasili kao jednu od najvažnijih stvari: ''Obećajemo da ćemo biti vjerni svetoj Crkvi i njezinim pastirima...''. To Bogorodica stavlja i nama na srce prigodom sto pedesete godišnjice ukazanja u Lurdu sv. Bernardici, napose kad je upućuje na poštivanje crkvenog auktoriteta. Iza njega stoji Bog, a dok je Bog uz nas, sve će biti dobro. |
17.09.2008., srijeda
22. Ti ćeš poljubiti zemlju za grešnike (Bogorodica Bernardici kod X. ukazanja)
Kad se prije sto pedeset godina pronio Lurdom glas o čudesnom vrelu koje je izbilo u špilji prigodom minuloga ukazanja, na dan 26. veljače 1858., dakle u zoru sljedećega dana, već se našlo kod špilje kojih šest tisuća ljudi iz Lurda i okolice. Kad je svetica došla po običaju do špilje, pokleknula je kod mjesta gdje je dan prije izbilo vrelo, pobožno se prekrižila, rukom zahvatila vode, popila gutljaj, a onda si umila obraz i otrla svojom pregačom. Nato pođe na svoje uobičajeno mjesto i klekne. Nakon kratkog vremena zasjalo je njezino djetinje lice pravim nebeskim sjajem. Gospa je opet bila tu. Ali najednom, kao i dan prije, lice se Bernardičino prevuklo dubokom tugom, a suze joj potekoše niz lice. Žurno je ustala, pošla nekoliko koračaja prema udubini špilje, bacila se na tlo i s velikim žarom poljubila zemlju. Onda se pridignula i, okrenuvši se prema skupljenome narodu, dala svima znak da učine isto. I gle, onaj svijet na nalog ove neznatne djevojčice, sagnuo je koljena i sva su usta poljubila zemlju. Izvršili su to i oni koji još nisu vjerovali, a bili su pomiješani s ostalim narodom. Izvršili su to sa suzama u očima. Vidjelo se očito da taj čin nije djelo ove skromne pastirice sv. Bernardice, nego djelo više moći koja je stajala nad svim kraljevima i carevima ovoga svijeta, a to je Presveta Bogorodica. Kad su Bernardicu iza završena ukazanja upitali što se zbilo između nje i nebeske pojave, odgovori ona: ''Gospa mi je naredila: 'Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike!''' Vidite li divne pouke koju nam pruža naša nebeska Majka? Vidite li njezinu skrb za jadne grješnike, a to smo svi mi? 1. Kad je ono Adam onako bijedno pao u raju zemaljskom, poslušavši glas žene svoje, a ova opet sotone, zmije zavodnice, kletva Božja glasila je prigodom presude: ''U znoju lica svoga jest ćeš kruh, dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer si prah i u prah ćeš se vratiti'' (Post 3,19). Nikada se čovjek s tom osudom nije mogao pomiriti, makar mu svakidašnje iskustvo govori da je tako. Najrječitija potvrda da je tako jesu nebrojeni grobovi širom svijeta. A ipak? Već se onaj egipatski faraon htio postaviti iznad Boga kad viče na Mojsija na njegovu opomenu da pusti Izraelce: ''Tko je Gospod da Ga slušam i pustim da ide Izrael? Ne poznam Gospoda i neću pustiti Izraela'' (Post 5, 2). Korah, Datan i Abiron dižu bunu protiv Mojsija, ne mogavši podnositi da bi netko drugi mogao biti viši od njih. Viču protiv Mojsija i Arona: ''Dosta neka vam je! Sva općina, svi skupa su sveti, i Gospod je među njima. Zašto se vi uzdižete nad općinu Gospodnju?'' (Br 16, 3). Šaul je brzo zaboravio ono što je sam nekad rekao da je iz najmanjega plemena izraelova i porodica njegova najmanja od svih porodica toga plemena, i kad mu je Gospod dao pobjedu nad Amalečanima, kaže Sveto pismo: ''Šaul je pošao u Karmel i tamo je sebi podigao spomenik'' (1 Sam 15, 12). Pobjedu je pripisao sebi i svome junaštvu, a ne Bogu koji mu je dao pobjedu. Izebela, bezbožna žena Ahaba kralja, kori svoga muža jer nije znao silom izvesti svoj naum: ''Sad jedanput pokaži da si kralj Izraelov! Ustani i jedi i budi dobre volje! Ja ću ti već pribaviti vinograd Jizreelca Nabota'' (1 Kr 21, 7). Nabukodonosor pripisuje sebi moć i veličinu Babilona: ''Nije li to Babilon veliki, što ga ja sazidah za prijestolnicu kraljevsku velikom moći svojom i na slavu veličanstva svojega?'' (Dn 4,27). Herod Agripa prima za istinu ono ludo i bezbožno laskanje Sidonaca: ''Ovo je glas Božji, a ne čovječji!'' (Dj 12, 22). Kad je netko Napoleonu prigovorio na njegove planove o osvojenju Rusije - čovjek snuje, a Bog određuje - on je poviknuo: ''I ja odlučujem!''. Jednom riječju, bez prestanka se kroz povijest čovječanstva ponavlja povik sotone, kojega je slika kralj babilonski kod proroka Izaije: ''Uzlazim u visine nad oblake, hoću da budem jednak Svevišnjemu'' (Iz 14, 14). A Gospod Bog? On ni za dlaku ne mijenja svoje presude: ''Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!'' (Job 10,9) I zato kao Njegov odgovor na faraonovu drskost dolazi uništenje cijele zemlje njegove kroz onih deset egipatskih zala, kao što smo već govorili, i uništenje sve vojske njegove u Crvenome moru. I zato kao odgovor Božji na bunu Koraha, Datana i Abirona, otvara se zemlja pod njima i žive ih progutava sa svim imanjem njihovim (Br 16, 1-15). I zato kao odgovor Božji Šaulu na oholost njegovu dolazi odbačenje Šaula kao kralja i konačna njegova pogibija u boju s Filistejcima (Pnz 15, 10-23). I zato kao odgovor Božji na bezbožno Izebelino nasilje i oholost odluka da je konji izgaze svojim kopitima, a psi izjedu tijelo njezino, makar je bila kraljica i kraljevskoga roda (1 Kr 21, 23-24). I zato kao odgovor Božji na oholost Nabukodonosorovu dolazi njegovo poniženje u tolikom stupnju da je pasao travu kao nijemo govedo, izbačen iz ljudskoga društva (Dn 4,30). Zato kao odgovor Božji na Herodovu oholost dolazi kazna da su ga živoga izjele najmanje životinje crvi (Dj 12,23), njega koji je htio biti jednak Bogu. I zato kao odgovor Božji na Napoleonovu oholost dolazi bijeg iz Rusije, skidanje s prijestolja i odvođenje u zarobljeništvo na osamljeni otok Sveta Helena, njega, najmoćnijega cara onoga vremena, koji se drznuo poviknuti: ''I ja odlučujem, a ne samo Bog''. 2. Vidite li, braćo, veliku pouku i veliko dobročinstvo Matere Božje kad je ono prije sto pedeset godina pozvala Bernardicu, a preko nje sve one tisuće ljudi: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''? Makar Crkva svake godine na Pepelnicu podsjeća ljude na presudu Božju u raju zemaljskom kad im posipa glavu pepelom i govori: ''Sjeti se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti'', ljudi opet i opet zaboravljaju na tu veliku istinu i svaki put kad griješe, viču Bogu: ''Ne služim Ti više!'' (Jr 2, 20). A to vodi u sigurnu propast, i vremenitu i vječnu. Majka Božja to dobro vidi i u svom materinskom milosrđu silazi prije sto pedeset godina u Lurdu u ovu dolinu suza, da i tadanjem čovječanstvu, a i nama svima nakon sto pedeset godina, živo stavi pred oči naše ništavilo: ''Ne samo da vi kukavni ljudski stvorovi niste jednaki Bogu nego ste pred Njim puka ništica. I ako hoćete nešto značiti pred Bogom, onda se snizite u prah, iz kojega vas je i stvorio'' (usp. Ps 90,3; 104,29; Job 10,9). Ako su ništica pred Bogom već sveti patrijarsi Noa, Abraham, Izak, Jakov, onaj pravednik Josip egipatski; ako je ništica pred Bogom već veliki sluga Božji Mojsije, Jošua i njima slični; ako je ništica pred Bogom veliki prorok Ilija, Elizej, Izaija, Jeremija i toliki drugi; ako su ništica pred Bogom svete one žene Judita, Sara, Estera i njima slične; ako su ništica pred Bogom sv. Ivan Krstitelj, apostoli, mučenici, ispovjednici; ako je ništica pred Bogom i ova mala svetica Bernardica, i zato na poziv Gospin pada sva skrušena na zemlju da je poljubi u znak svoga ništavila; ako su ništice pred Bogom takve svete veličine, što su onda grješnici pred Bogom? Što je faraon, što su Korah, Datan i Abiron, što je Šaul, što je Izebela, što je Nabukodonosor, što je Agripa, što je Voltaire, što je Nietzsche, što su svi ostali grješnici, ma kako veliki bili u očima ljudi, kad, prema Jobovim riječima, Bog predstavlja tako neizmjernu veličinu da ''pa ni nebesa nisu mu čista, a kamoli čovjek koji pije grijeh kao vodu'' (Job 15, 15). Naša jedina nada ostaje uz milost Božju ''skrušeno i ponizno srce'', jer ''srca skrušena i ponizna nećeš prezreti, o Bože'' (Ps 50). To je htjela reći Bogorodica onim pozivom Bernardici: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''. 3. Možda vam se čini neznatnim ovo dobročinstvo što nam ga je Bogorodica svima iskazala ovom materinskom opomenom? Ali čujte! Neka dobra kršćanska majka poslala je svoju kćer u odgojni zavod časnih sestara. Prošlo je neko vrijeme, kad li majka dobije od kćeri pismo u kojem je nešto moli. A što? ''Majko, pošalji mi jedno zrcalo''. Majka je bila mudra kršćanka, te odgovori kćerki: ''Kćerko, primila sam tvoje pismo i šaljem ti poštom jedan paket. U njemu ćeš naći tri zrcala. Jedno ti pokazuje kakva si sada. Drugo će ti pokazati kakva ćeš biti. Treće će ti pokazati kakva bi morala biti''. Čeka kći nestrpljivo kad će doći taj paket s tri zrcala, o kakvima još nikada nije čula. I eto, jednoga dana dođe poštar i uruči jedan paket za gospođicu tu i tu. Bio je to najavljeni paket njezine majke. Sa silnom znatiželjom počne otvarati paket. Otvori, i što nađe unutra? Našla je jedno pravo, obično zrcalo. Odmota dalje i nađe na svoje golemo začuđenje i zaprepaštenje mrtvačku glavu. Odmota dalje i nađe unutra krasan kip nebeske Majke Marije. Međutim, nije dugo potrajalo, došla je majka i osobno u posjet svojoj kćeri. Rekosmo da je to bila mudra i čestita kršćanska majka, koja je odmah shvatila da bi obično zrcalo moglo postati velika zamka njezinoj kćerki. Kad se vidi u zrcalu jedanput, pa drugi put, pa treći put, počet će si možda nešto utvarati svojoj tjelesnoj ljepoti, i osim drugih neprilika, bit će za nju gubitak vremena gledanje u zrcalu. Zato je došla osobno da joj rastumači značenje tih triju zrcala. ''Kćeri'', reče joj kad je došla, ''ovo prvo zrcalo, kako sam ti i pisala, pokazuje ti kakva si sada. Nemoj si, međutim, ništa utvarati na svoju tjelesnu ljepotu. Jer ovo drugo zrcalo ti pokazuje kakva ćeš sigurno biti, makar ne znam što učinila za očuvanje svoje ljepote. Bit ćeš prah i pepeo, mrtvačka glava, od koje se čovjeku prije kostruši kosa na glavi kad je gleda, nego li da mu se mili. Ako težiš za pravom ljepotom i pravim životom, onda se neprestano ogledaj u ovo treće zrcalo, ugledaj se u krjeposti svoje nebeske Majke i prema silama je nasljeduj u životu, Tada možeš sigurno računati na život vječni i neprolaznu ljepotu u nebu, koja pada u dio neokaljanim djevičanskim dušama''. Braćo, ne čini li vam se sada da nam je Mati Božja iskazala i te kakvu uslugu kad je prije sto pedeset godina pozvala Bernardicu i ono sakupljeno mnoštvo da se baci na zemlju: ''Ti ćeš poljubiti zemlju za grješnike''? Mislio tko kako mu drago, ali ja to srnatrarn golemim dobročinstvom Bogorodičinim. Zašto? Eto, svijet je kao kakvo ogromno zrcalo u kojemu sve blista, napose danas u doba televizije, radija, raketnih, atomskih, hidrogenskih bomba, zrakoplova koji vas kao za šalu prenose za par sati s jednoga kraja svijeta na drugi. Štoviše, u najnovije vrijeme i umjetni satelit je zapanjio svijet putujući poput mjeseca oko zemlje, tjeran ljudskim izumom i voljom. Sve blista danas na svijetu i vi, gledajući samo u to zrcalo, počet ćete utvarati da ipak jeste nešto i vi i ljudski rod. Pišu već novine da je to prekretnica ljudske civilizacije. A što kažemo mi? Mi vam možemo sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da će svršetak svega biti mrtvačka glava, ono drugo zrcalo, jer i prema ljudskoj znanosti mora jednom prestati svaki život na ovoj zemlji, htjeli ili ne htjeli. A sada vam možemo dodati s apostolom: ''Doći će dan Gospodnji kao tat, u koji će nebesa s velikom bukom proći, a počela se od ognja rastopiti, i zemlja i djela, što su na njoj izgorjeti'' (2 Pt 3,10). Da i vi ne propadnete s njima zauvijek, ugledajte se u treće zrcalo, našu divnu nebesku Majku i njezine kreposti. Onda ste sigurni i za život i za ljepotu. A među njezinim krepostima prva je poniznost: ''Evo službenice Gospodnje!'' Službenice, a ne kraljice, kao Izebela i slične. Da biste to lakše upamtili i obdržavali, pozvala je prije sto pedeset godina Bernardicu i sve ostale: ''Ti ćeš za grešnike poljubiti zemlju!''. Svi ste prah, i sveci i grješnici, i samo je u poniznosti i odricanju vaša nada i vaš spas, jer stoji pisano prstom Boga živoga: ''Srca skrušena i ponizna nećeš prezreti o Bože!''. |
14.09.2008., nedjelja
21. Idi na vrelo da piješ i da se opereš! (Gospa Bernardici prigodom IX. ukazanja)
Čuli ste prošli puta tijek devetog ukazanja Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu. Rekli smo da ćemo se vratiti na ovu temu jer neki smatraju deveto Djevičino ukazanje jednim od najvažnijih, zbog posljedica toga ukazanja. Tada je na zapovijed Majke Božje potekao izvor vode koji, ponavljamo, još i danas nakon sto pedeset godina teče, i to tako da dnevno izvire iz njega dvadeset i dvije tisuće litara bistre hladne vode i nikada je ne ponestane, makar se u silnim količinama rabi i u samom Lurdu te raznosi na sve strane svijeta. Zašto se vraćamo na ovu temu? Zato jer nam Bogorodica riječima - idi na vrelo da piješ i da se opereš - daje izvanredno važnu pouku za život. Ono što je mala sv. Bernardica učinila kad se napila iz toga čudesnoga izvora i oprala, krasna je slika drugoga otajstvenoga izvora, o čemu želimo danas progovoriti, jer o tom izvoru, ukoliko se njime marljivo služimo ili ga preziremo, ovisi ni više ni manje nego naš vječni život ili naša vječna propast. 1. Ponajprije, kažimo nešto o zadaći vode u ljudskom životu. Ta je zadaća uglavnom dvostruka: voda gasi žeđ i čisti. Ona gasi žeđ. Ne samo ljudima, bio to sad odrastao čovjek ili dijete, nego i svim ostalim stvorovima. Zar nam ne kaže Sveto pismo, da i ''košuta žudi za izvorima voda?'' (Ps 42,2). Zar ne vidite kako i domaće životinje trebaju silne količine vode da ugase žeđ? I konji, volovi, ovce, patke, kokoši i bezbrojne druge? Kako bi pčelica proizvodila onaj fini med da nema vode? Može li cvasti ljiljan, ruža, ljubica, tratinčica i ma koji cvijet, a da i oni na svoj način ne gase žeđ vodom? Čime bismo se mi hranili i odakle kruh, kad ne bi pšenica, ječam, kukuruz i razne druge žitarice gasile na svoj način svoju žeđ vodom? To naš seljak indirektno izražava riječima kad veli: ''Zemlja je žedna''. Kad se ona napije vode, onda iz nje piju i sve biljke koje u tu svrhu i bacaju svoj korijen u zemlju. Ali voda ima i drugu izvanredno važnu svrhu u ljudskom životu. Ona čisti. Neizmjerne količine vode trebaju svaki dan ljudi širom svijeta za svoje čišćenje, pranje, kupanje. Kolike samo mase vode upotrijebe svaki dan sve bolnice širom svijeta? Čak i nijemim životinjama izvanredno prija kupanje u vodi. Pogledajte samo patke! Pogledajte čak vrapce kako se rado kupaju! Pogledajte, na primjer, kanarince u krletki u sobi kako se rado kupaju, zabadajući glavice u one male posudice vode što im se inače pružaju za napitak. A onda, i sami znate ljekovitu moć raznih kupki po svijetu. Puna ih je i naša domovina, kao što su Varaždinske Toplice, Topusko, Lipik, Daruvar, pa mineralne vode Jamnica, Lasinja, Apatovac itd. 2. A sada, braćo, vratimo se na čudesni izvor u Lurdu, što je potekao na zapovijed Majke Božje. Koja mu je svrha? Nema sumnje: ako je tko žedan, može se odanle napiti koliko hoće. I da se tamo kupaju bezbrojni bolesnici, svima je poznato. Kemijska je pretraga dokazala da ta voda nema nikakvih ljekovitih sastojaka. To je sasvim obična voda, kao i svaka druga pitka voda na svijetu. Ako ozdravlja bolesnike, ima se to pripisati višem uzroku, zagovoru Bogorodice. No pitam vas, zar Bogorodica zbilja nije imala nikakve druge svrhe s ovim izvorom, koji je na njezinu zapovijed provrio iz kamenoga tla špilje, nego da se žedni tamo napoje ili željni tjelesnog zdravlja tamo okupaju? Tko bi takvo što ustvrdio, taj bi slabo poznavao našu nebesku Majku. Ako itko dobro poznaje i razumije značenje riječi Isusovih: ''Što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a dušu svoju izgubi'' (Lk 9,25), to Ona i te kako dobro poznaje i razumije. Izvan je svake sumnje da je Bogorodica imala daleko uzvišeniji cilj pred očima kad je dala da izbije ovaj izvor bistre hladne vode. Koji je to cilj? Ponajprije, čuli ste već kako je cvala nevjera u doba kad se Ona prije sto pedeset godina ukazala u Lurdu. Došla je da spasi od propasti nevjerno ljudsko društvo i da utvrdi u vjeri one koji su možda bili slabi. Svi pak znamo, makar se bezbrojna čudesa Božja zbivaju svaki dan na sve strane svijeta (rast pšenice i njezino umnažanje te svih ostalih stvorenja, bilo to u biljnom bilo životinjskom carstvu, što li je to drugo nego neprestana čudesa Božje moći?), da čovjek ipak prolazi kraj njih manje-više ravnodušan jer su svakidanja. Ali, kad se desi neki događaj izvan toga reda, čovjek odmah napne uši, postane pozoran, zamisli se. Zato je, vidite, Isus Krist činio tolika čudesa među Židovima da ih preko njih privuče k vjeri u Boga i utvrdi u vjeri. Zato Bog kroz vjekove daje, pa i danas u našim danima, da se tu i tamo, kao recimo u Fatimi, Lurdu i drugdje, zbivaju čudesa: da nevjerni progledaju, a slabi u vjeri da se učvrste. I nema nikakve sumnje da je sam postanak toga izvora u kamenoj onoj špilji, gdje nikad nije prije bilo kapi vode, mnogima vratio vjeru u Boga. A ono što se desilo u onim danima i dešava se i danas u vezi s onom vodom - zdravlje tolikih ljudi - kolike je ljude utvrdilo i ojačalo u svetoj vjeri! 3. Međutim, nije li naša draga Mati Božja htjela još nešto više tim izvorom reći? Ja sam duboko uvjeren da jest. Što? Svi se sjećate one zgode iz Evanđelja, kad je Isus došao u krajeve Samaritanaca. I dok su njegovi apostoli otišli u grad da kupe hrane, On je umoran sjeo kod zdenca Jakovljeva. Dok je tako sjedio, dođe žena Samaritanka da zagrabi vode. Bila je to žena grješnica, kao što se vidi iz riječi Isusovih. Pet je muževa imala i ovaj šesti, s kojime se povezala, nije bio njezin muž, nego konkubinac. Isus je došao tražiti izgubljene ovce, a takva jedna ovca bila je bez sumnje i ova žena Samaritanka. Kao dobri pastir blago navraća Isus govor na njezino bijedno duševno stanje. Srce se jadne grješnice sve više otvara istini. I kad se ona čudi da Isus od nje traži vode, jer Židovi nisu mogli vidjeti Samarijanca, kao i obratno, reče joj Isus: ''Kad bi ti znala dar Božji i onoga koji ti govori: 'Daj mi da se napijem!' ti bi ga zamolila, i on bi ti dao vodu živu''. Žena se sve više čudi, a Isus nastavlja: ''Svaki koji pije od ove vode, opet će ožednjeti. A koji pije od vode koju ću mu Ja dati, neće ožednjeti nikada. Nego voda, koju ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode što teče u život vječni'' (Iv 4, 1-42). Kakva je to voda? Nikakva druga nego nauk isusov, milost Božja, milost Duha Svetoga, koji se naskoro imao razliti na sav svijet kao nepresušni izvor za čovječanstvo, koji je đavolska zloba lišila milosti Božje i nesposobnim učinila za bilo kakvo dobro. Ta milost Božja čovjeka je opet učinila djetetom Božjim, sposobnim za svako dobro djelo, za krjeposni život na zemlji, koji će jednom završiti u blaženoj vječnosti. Po toj živoj vodi milosti Božje, koja je protekla iz probodenoga srca Isusova na križu, zbila su se i zbivat će se do konca svijeta divotne promjene. Ta je živa voda od bludnice Magdalene učinila svetu Magdalenu pokornicu. Ta je živa voda od siromašnoga grješnika carinika Zakeja učinila pravo dijete Abrahamovo, kako veli sam Isus kad je ušao u kuću Zakejevu. Ta je živa voda učinila od carinika Levija Mateja Evanđelista, apostola, sveca mučenika. Ta je živa voda učinila od krivokletnika Petra pokajnika Petra i postavila ga vrhovnim glavarom Crkve Božje. Ta je živa voda učinila od razbojnika na križu svetog Dizmu. Ta je živa voda stvorila i presadila u nebo milijune onih svetih mučenika kroz stoljeća. Ta je živa voda napajala bezbrojne tisuće svetih pustinjaka i presadila ih iz pustinje ovoga života u divnu nebesku domovinu. Ta je živa voda bila okrjepom milijunima redovnika i redovnica kroz stoljeća, tolikim svetim udovicama počam od sv. Pavle i Monike, pa onamo preko Franciske Rimske i Chantal, Brigite i drugih, sve ovamo do naših dana. Ta je živa voda bila snaga kršćanskih svetih kraljeva i kraljica na prijestoljima, da ih ne zabliješti sjaj zemaljskih kruna, nego da misle na neprolazne krune u nebu, kao što dokazuje sv. Elizabeta Portugalska, sv. Henrik car, sv. Pulherija carica, sv. Ljudevit kralj i razni drugi. Ali, dopustite, braćo, da vam stavimo pred oči jedan poseban izvor u vezi s ovim čudesnim izvorom što je protekao u Lurdu na Bogorodičinu zapovijed. Dana 16. veljače 1867. zgnječilo je stablo lijevu nogu radniku Petru Rodderu u nekom mjestu u Belgiji. Liječnici su ustanovili da su mu malo ispod koljena potpuno prelomljene obje kosti potkoljenice, takozvane tibia i fibula, goljenična i lisna kost. Otvorile su se dvije teške rane, liječnici se redali jedan za drugim i konačno se složili da je stanje neizlječivo i noga se ima amputirati. Ali bolesnik se tome usprotivio i tako podnosio silne boli kroz punih osam godina. [Dana] 7. travnja 1875. pošao je sa svojom suprugom vlakom u mjesto Ostaker, gdje je bilo sazidano svetište u čast Majci Božjoj Lurdskoj. Bilo je muka za sve ljude gledati kako se ovaj teški bolesnik vuče na štakama do špilje. Noga nije visjela na kostima nego samo na koži i mesu. Nakon što je taj jadnik popio malo lurdske vode i moleći obišao na šljakama uz velike boli dvaput onu priprostu špilju, sazidanu u čast Lurdske Gospe, sjeo je pred kip Majke Božje. Ali gle! Najedanput ustade, i kao da se uopće ne sjeća, da je najteži bolesnik, bez ičije potpore pođe i klekne pred sveti lik Bogorodice. Bio je potpuno zdrav. Ustao je i mogao hodati kao najzdraviji čovjek koji nikada nije bio bolestan. To je ozdravljenje pobudilo silno zanimanje ne samo kod običnih ljudi, nego i u liječničkim krugovima, i jedan od liječnika, slobodni mislilac, javno se obratio Bogu i našao put u Crkvu katoličku. Petar Rudder živio je još dvadeset i tri godine iza tog čudesnog ozdravljenja i umro od upale pluća u dobi od 75 godina. Godinu dana nakon smrti bilo je njegovo tijelo na molbu više liječnika iskopano, a noge na zglobovima odsječene. Na obim se kostima lijeve noge vidio trag prijeloma, ali su kosti bile točno onakve kao i na desnoj nozi, premda mu je prije ozdravljenja na bolesnoj nozi bio otpao velik dio kosti. Te su kosti sačuvali da služe kao svjedočanstvo i načinili su od njih faksimil u bronci. Vidite, ne dolaze li tisuće sličnih duhovnih bolesnika s prelomljenim, ako hoćete, kostima na divni božanski izvor svete ispovijedi? Tu su možda ubojice, tamo gadni preljubnici, tamo bezdušne majke koje su ubile dijete u krilu svojemu, tamo bezdušne babe paklenjače koje su izvele to ubojstvo u krilu materinu, lakome za novcem ili bolje krvarinom, tamo lakomci koji su iz pohlepe za novcem možda prijevarom ili drugim makinacijama spravili na prosjački štap drugoga čovjeka, ovdje opet obični bludnici, tamo grdne pijanice koji su upropastili ne samo sebe nego i čitavu svoju obitelj. Ali, samo Bog zna koliko takvih duhovnih prijeloma kostiju i bogalja ima na svijetu. Pa ipak! Svi, svi koji iskreno i raskajana srca dođu na ovaj otajstveni Božji izvor, svi doživljavaju čudo, stječu opet potpuno ozdravljenje duše. Kao što je na zagovor Matere Božje ovaj jadni Petar Rudder ustao potpuno zdrav i poživio dugi niz godina s obzirom na tjelesni život, tako vidite svi ovi duhovni bolesnici, grješnici, na čudesnom izvoru milosti Božje, napose u svetoj ispovjedi, stječu potpuno zdravlje duše i postižu život vječni. I to je, kako se nama čini, htjela najviše naglasiti naša draga nebeska Mati u Lurdu prije sto pedeset godina kad je rekla Bernardici: ''Idi na vrelo da piješ i da se opereš.'' To govori i nama svima, napose grješnicima naših dana: ''Idite na nepresušno vrelo milosti Božjih da pijete i da se operete!'' Napose na vrelo koje se zove sveta ispovijed, da ne umrete u smradu grijeha svojih i ne poginete od žeđi. |
