Lourdes: 1858-2008
30.04.2008., srijeda
9. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Čuli smo u prethodnoj propovijedi kako se Presveta Mati Božja prije sto pedeset godina ukazala maloj sv. Bernardici ukazala s krunicom u ruci, i kako je tu krunicu marljivo prebirala prstima dok je Bernardica molila svoju krunicu. Gospa nije molila niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje apostolsko. Rekli smo zašto. Tko je u nebu, taj gleda Boga licem u lice, a iznad svih, bez sumnje, Majka Božja. Vjera je stvar nas putnika na zemlji, koji moramo držati za istinu ono što je Bog objavio, a da Boga ne gledamo. Marija se ne može moliti sama sebi. To je stvar nas putnika na zemlji da se molimo i ponavljamo pozdrav Anđeoski Njoj, u kojoj je iza Boga sve naše ufanje, preko zagovora što ga ona ulaže za nas kod Boga. Očenaš nije potreban Njoj, koja uživa puninu nebeskih dobara, nego nama, putnicima u ovoj dolini suza, koji putujemo prema nebeskoj domovini da budemo jednoć i mi dionici nebeskih dobara. Za nas je Isus Krist učio apostole moliti Očenaš. Ali nešto ipak vidimo kod ovog prvog ukazanja Majke Božje u Lurdu. Što? Kaže nam sama svetica, kako je doživjela neizmjernu milost ukazanja: ''Gospođa me pustila da sama molim; prebirala je među prstima zrna krunice, ali nije ništa govorila, nego samo na svršetku svake govorila je sa mnom: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Malo doduše riječi, ali puno sadržaja. Bogorodica je htjela reći da proslava Boga jest jedina zadaća i stanovnika neba i stanovnika zemlje! U tom pogledu oni moraju biti jedno srce i jedna duša, kao što su bile u času ukazanja Majka Božja i Bernardica, zajedno moleći: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' 1. Možda se varamo kada kažemo da je proslava Boga jedina zadaća i onih na nebu i nas na zemlji? Ali uzmimo samo Knjigu Izaije proroka. Što čitamo ondje? Kada Bog predstavlja Mesiju, kao slugu svojega, izabranika svojega s uzvišenom zadaćom, kao pečat i potvrdu svemu što je rekao, on govori: ''Ja sam Gospod. To je ime moje. Časti svoje ne dajem drugome, slave svoje ne dajem idolima.'' (Iz 42,8) Što čine stanovnici neba? Ono što čitamo kod istoga proroka Izaije. Kad je bio pozvan u proročku službu, u jednom je viđenju vidio veličajan prizor u nebu: svemogućega Boga gdje sjedi na prijestolju uzvišenom i visokom. Pred njim su stajali serafini. Jedan je vikao drugome: ''Svet, svet, svet je Gospod Bog nad vojskama! Puna je sva zemlja slave Njegove'' (Iz 6,3) I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim su vikali, i kuća se napuni dima, kaže prorok. Tako su snažno vikali, a kao da su vikali zato da što bolje svojim glasom naglase isključivo pravo Božje na slavu, i apsolutnu dužnost svakoga stvorenja, pa i onih na nebu, da slave i hvale Boga. I kao potvrdu tome, gleda proroke u tom svom viđenju kako se trese hram, kao što se nekoć tresla planina Sinaj kad je Bog sišao da dade Zakon narodu izraelskom, da proglasi deset zapovijedi Božjih. I hram se, veli prorok, napunio dima kao što je nekoć planina Sinaj bila obavijena gustim oblacima kad je Bog proglašavao deset zapovijedi Božjih, ili kad se hram napunio dimom u času kad je Salomon kralj obnavljao posvetu divnog jeruzalemskog hrama. Sve je imalo poučiti čovjeka da je Bog biće beskrajnoga veličanstva, i da Njemu jedinome pripada slava, pa prema tome jedina prava zadaća stanovnika neba nije drugo nego slavljenje i hvaljenje Boga. Taj isti prizor proslave Boga gledao je u svome viđenju i sv. Ezekijel prorok, kad je ruka Gospodnja došla nad njega na rijeci Hobaru u zemlji Kaldejaca, gdje su tada Izraelci čamili u ropstvu, što je upravo bila kazna njihova otpada od Boga, kad su slavu, dužnu Bogu, prenijeli na smrtna bića, na stvorove. Da je proslava Boga zadaća stanovnika neba, to nam potvrđuje i sv. Ivan apostol i evanđelist u Knjizi Otkrivenja, gdje opisuje kako je gledao u viđenju ona četiri otajstvena bića pred prijestoljem Božjim, koja su pjevala dan i noć: ''Svet, svet, svet je Gospodin Bog svemogući koji bijaše i jest, i koji će doći.'' (Otk 4,8) 2. Ako je proslava Boga jedina zadaća stanovnika neba, može li biti druga zadaća nego proslava Boga život ljudi na zemlji? I tako su pravi ljudi to i shvaćali, i tako postupali. Zar nije Abel smatrao za najvažniji čin u svome životu prinošenje žrtava Gospodinu kada je palio Bogu u čast komade sala od prvina stada svojega (Post 4,4), makar ga je to stajalo života zbog zavisti Kajinove? I Kajin je ćutio u srcu dužnost prinijeti žrtvu Bogu, makar je iz zavisti, šo je žrtva Abela bila primljena od Boga, makar je iz zavisti ubio Abela. Zar nije Noa prinošenje žrtava Boga smatrao najvažnijom zadaćom u životu, da tako slavi i proslavi Boga? I tako ga gledamo iza potopa, čim se spustio s korabljom u kojoj se spasio, i čim se zemlja osušila, odmah je prinio žrtvu Bogu od svih čistih životinja i ptica na žrtveniku što ga je bio podigao (Post 8,20). Zar nisu prinošenje žrtava Bogu smatrali svojom najvažnijom životnom zadaćom sveti oni patrijarsi Abraham, Izak i Jakov? Zar nije na Sinaju sam Bog do u tančinu osobno naredio sve kako će narod izraelski dostojno slaviti boga prinošenjem žrtava? A što da kažemo kasnije o Samuelu proroku, o Iliji proroku, o Davidu kralju, o Salomonu kralju, o Zahariji, ocu sv. Ivana Krstitelja? O bezbrojnim drugima u narodu izraleskom? Kad je godine 1897. bio dovršen podmorski kabel između Bresta u Francuskoj i New Yorka u Americi, na svečanom otvorenju toga kabela predan je prvi brzojav sa francuske strane koji je glasio: ''Bratstvo''. Čekali su na odgovor iz Amerike. Nakon stanovitog vremena počeo je Morseov aparat kucati i odgovor je glasio: ''Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, koji su dobre volje!'' – ono što su kliknuli i stanovnici neba, anđeli u svetoj Badnjoj noći, da se naglasi jednodušnost u slavljenju Boga i onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji. 3. A danas? I nehotice nam se svraća pogleda na kojih 3500 godina unatrag. Bog je sklopio svečani savez s narodom izraelskim na gori Sinaju. S jedne strane Bog se obvezao da će narodu izraelskom biti Bog, a to znači njegov otac, njegov hranitelj, njegov branitelj, njegov posvetitelj, njegovo sve. S druge strane narod se obvezao da će biti vjeran Gospodu Bogu svome, Njemu jedinome davati dužnu čast i štovanje, Njega slaviti čitavi svojim bićem, i kao narod i kao pojedinci. A što vidimo kratko vrijeme iza toga? Kako se Mojsije nije vraćao četrdeset dana s gore, sabra se narod oko Arona i zatraži od njega: ''Hajde, načini nam boga koji će ići pred nama! Jer ne znamo što bi Mojsiju, čovjeku koji nas izvede iz zemlje egipatske.'' Aron, pritisnut sa svih strana, a u nadi da će sve konačno ipak dobro svršiti, zatraži od njih zlatne naušnice i ostali zlatni nakit. Nadao se da ga neće iz lakomosti dati. Ali se grdno prevario. Sav narod, veli Sveto pismo, brzo poskida svoj zlatni nakit i pred ga Aronu. On to uze, prelije i načini od toga zlatnoga nakita tele liveno. I što se dogodilo? Sav narod kao mahnit poviče: ''Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izvede iz zemlje egipatske''. I uzeše piti i plesati oko zlatnog teleta (Izl 32,1-6). Dužnu slavu Bogu prenijeli su na mizerni stvor, na tele od zlata. A nije li slično i danas? Koliki su se u (pret)prošlom stoljeću oduševljavali za Voltairea, Rousseaua! Njima čast i slava, a ne Bogu. Koliki za Hackela, Nietzschea, Comtea i slične? Njima čast i slava, a ne Bogu? Ali ne oduzima su Bogu dužna čast zlatnim teletom samo na jedan način. Zar je lakomac puno bolji od oholice? Zar je bludnik puno bolji od lakomca? Zar je zavidnik puno bolji od bludnika? Zar je pijanica puno bolji od zavidnika? Sve su to žalosni idoli zlatnoga teleta, pred kojima se pleše, a Bogu dužna čast prenosi se na mizerne stvorove u obliku ovoga ili onoga užitka, ali grešnoga užitka, bio on sad duhovne ili materijalne naravi. 4. Nije malu uslugu iskazala Presveta mati Božja kad se prije sto pedeset godina ukazala u Lurdu maloj sv. Bernardici i prebirući krunicu u ruci s njome zajedno izgovarala: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Ujedinili su se u taj čas na svoj način nebo i zemlja u jednoj pravoj zadaći jednih i drugih: u slavljenju Boga! Kolika pouka za nas! Pouka upravo danas kad je čitavo ljudsko biće na neki način usredotočeno samo na zgrtanje kukavnih zemaljskih dobara, koja prolaze kao sjena. Bog nam ne brani brinuti se i za tjelesna dobra. Pače, marljivi je rad i te kakav zakon u kršćanstvu, posvećen primjerom Isusa, Sina Božjega, Majke Božje i sv. josipa, primjerom najsvetije obitelji na zemlji. Ali je Isus označio i red kojim se treba ići: ''Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati.'' (Mt 6,31) Dajte najprije dužnu slavu Bogu, a Bog će se pobrinuti da vam neće uzmanjkati ono što vam treba za tjelesni živt i uzdržavanje. Francuski kanonik Barthas, koji je napisao ponajbolje djelo o Majci Božjoj Fatimskoj, opisuje u svojoj knjizi i trijumfalni put Gospina kipa po svim krajevima svijeta. Iz Portugala, zemlje fatimskih ukazanja, došao je kip u Španjolsku, u grad Bilbao. Milijuni ljudi po raznim su zemljama izlazili ususret kipu, da odaju počast neokaljanoj Majci Božjoj, da je iskreno i srdačno pozdrave, da joj se pomole u nevoljama i tijela i duše. Kad je kip došao u okolicu Bilbaa, svi su seljaci toga sela u znak počasti izašli na konjima ususret Gospi, jašući pred povorkom koja ju je pratila. Neki seljak imao je dva konja. On jedini nije dao konja za pratnju nebeskoj Gospi. Razlog? Jer da ima previše posla na svom posjedu. Ali desilo se nešto što je silno potreslo ljude. Iznenada, makar je prije bilo lijepo vrijeme, nasta oluja, grom zaori i ubije onom seljaku oba konja. Možda kazna Božja za uskraćenu čast Bogorodici? To zna najbolje Bog. Ali je za toga seljaka bila vrlo osjetljiva stvar. Ne samo da nije obavio onaj posao koji je kanio obaviti na račun iskazivanja počasti Majci Božjoj, nego je još izgubio i oba konja i bio predmet ruganja u ostalih seljaka, koji su sa svojim konjima otišli u povorku. ''Slava Bogu na visini!'' Tako nam dovikuje Majka Božja prilikom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja. To je posao i glavna zadaća i stanovnika neba i stanovnika zemlje. Ako ljudi učine svoje prema Bogu, i Bog će učiniti svoje prema ljudima: usrećit će ih i na zemlji i na nebu. |
