Lourdes: 1858-2008
31.07.2008., četvrtak
16. Razmišljaj o tome što ti je naloženo; jer se sakriveno ništa ne tiče tebe. (Sir 3,22)
Po cijelom svijetu poznat je glasoviti engleski astronom Newton. Kako god je bio čovjek učen, tako je bio duboko i istinski pobožan. Kad god bi samo čuo izgovoriti sveto ime Božje, odmah bi skinuo šešir i duboko se naklonio. Svakoga zbilja učenoga čovjeka obično resi i krepost poniznosti, jer mora priznati isto što je priznao i ovaj veliki znanstvenik Newton: ''Ono što znamo jest kapljica, ono što ne znamo ocean.'' Jednoga dana je k Newtonu došla neka dama i u razgovoru mu postavila nekoliko pitanja, na koja je Newton morao odgovoriti: ''Ne znam!'' Nato se dotična gospođa uzrujala, pa mu dobaci: ''Ali, gospodine, pa zašto ste onda znanstvenik kad to ne znate?'' ''Milostiva gospođo,'' odvrati mirno Newton, ''zato da mogu katkada odgovoriti: ne znam.'' Ta zgoda iz života ovoga velikoga znanstvenika pada nam na pamet kad se sjećamo samog ukazanja Majke Božje maloj sv. Bernardici 23. veljače 1858., prije stotinu pedeset godina. Mnogo se svijeta već bilo sabralo kod špilje, među njima i ugledne inteligencije, kao što je bio uvaženi liječnik dr. Dozous, odvjetnik Difean, zapovjednik tvrđave kapetan La Fit, financijski viši činovnik Estrade, i mnogi drugi. Kad je sv. Bernardica došla, kleknula je odmah na koljena, izvadila svoju krunicu i ne obazirući se na mnoštvo, koje ju je pažljivo promatralo, odmah počela moliti. Nije dugo opet potrajalo, i njezino je lice zasjalo nebeskim svjetlom, na njezinim se ustima pojavio anđeoski smiješak. Bilo je svima očito da je otajstveno nebesko biće pred njom. Gospa je bila tu. Čitav jedan sat potrajalo je to uznesenje Bernardičino, a svi prisutni promatrali su je s najvećom pažnjom, zadivljeni tom natprirodnom pojavom. Bernardica je, kako opisuju očevidci, prije završetka ukazanja pobožno poljubila zemlju. Lice joj je još jednom zasjalo divnim žarom, a onda je njezin lik malo pomalo poprimio opet svoje naravno obličje. Svi su poslije ukazanja bili puni znatiželje i postavljali joj razna pitanja. Ona je međutim odgovorila: ''Gospođa mi je objavila tri tajne koje se samo mene tiču.'' Svi su pokušaji i zamke da oda te tajne ostali uzaludni. Ona ih je ponijela sa sobom u grob. 1. Međutim, nemojte misliti da i ovo ukazanje nije bez velike pouke za nas ljude. I danas, sto godina nakon ukazanja, i možda danas više nego ikada. Zašto? Kad je sv. Pavao apostol došao u Atenu, nije htio ni časka ostati besposlen, pogotovo kad je vidio taj grad pun i prepun idola, likova lažnih bogova, kojima su se klanjali Atenjani na sramotu Stvoritelja svijeta. Zato je počeo odmah raspravljati u sinagogama sa Židovima i s onima koji su svaki dan bili na trgu. A što veli pisac Djela apostolskih za te Atenjane? Ne baš osobitu pohvalu jer kaže: ''Svi Atenjani, i tuđinci došljaci, nemaju ni za što drugo vremena, nego da što nova kazuju ili slušaju.'' (Dj 17, 21) A recite mi iskreno, nije li i danas tako? Što se danas mnogim ljudima čini važnije, negoli saznati kako je prošla ova ili ona nogometna utakmica? Što im se čini tako važno kao što prije saznati koji je motorist ili automobilist na motornoj ili automobilskoj utakmici postigao najveću brzinu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije koliko je ljudi stradalo prilikom ove ili one željezničke nesreće? Što im se čini tako važno kao saznati što prije kako se daleko vidio odsjev eksplozije ove ili one atomske bombe? Što im se važnije čini negoli saznati što prije tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu? Što im se čini tako važno kao saznati što prije tko je izabran za Miss Europe ili Miss Amerike ili čak Miss svijeta za ovu godinu? Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? A što kaže Duh Sveti? Kaže: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe.'' I toga se držala sv. Bernardica, te je marljivo razmišljala što joj je Gospa i Bog preko Gospe naložio, a drugo za nju gotovo nije ni postojalo na svijetu. Kamo sreće da su se i drugi držali toga, umjesto da joj pod svaku cijenu nastoje ugrabiti povjerene joj tajne. A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? I koliko puta te novosti prate krvavi i čovjeka nedostojni događaji! Nije tome dugo što su u Napulju prigodom jedne nogometne utakmice, kad je izgledalo da će pobjeda izmaknuti momčadi za koju su ''drukali'' mnogi, došlo do takvih izgreda, da je 180 ljudi otišlo krvavih glava s igrališta, ali mnogi najprije u bolnicu, a tek onda kući poslije duga ležanja zbog teških ozljeda koje su zadobili. Nije tome dugo što je u Francuskoj prilikom jedne automobilske utrke više od četrdeset ljudi ostalo bez glave, jer je rekorder u stanovitom času izgubio vlast nad volanom i zabio se svojim automobilom u tribine, prouzročivši smrt više od četrdeset ljudi, a suze, tugu i bol u tolikim obiteljima koje su plakale nad poginulima. Nije tome dugo što je jedna filmska zvijezda počinila samoubojstvo nakon što je izmijenila nekoliko muževa i na koncu u očaju učinila kraj svome životu, makar je vlasnik života samo Bog, a ne čovjek, zvao se kako mu drago. Koja korist od te lude čovjekove znatiželje? Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati na sudu svome tko je postigao najveću brzinu na ovoj ili onoj automobilskoj utrci, nego kako smo živjeli na ovome svijetu. Kad dođe čas smrti, Bog nas neće pitati tko je izabran za Miss Europe ili svijeta te i te godine, nego jesi li vršio savjesno svoje službene dužnosti. Kad dođe smrt, Bog nas neće pitati koliko je žrtava bilo prigodom ove ili one avionske, pomorske, željezničke nesreće, nego koliko si žrtava ti doprinio za Boga, za bližnjega svoga, da ga odvedeš s krivoga puta i osiguraš život vječni sebi i njemu. Kako je korisna opomena Duha Svetoga: ''Razmišljaj o tom što ti je naloženo; jer se skriveno ništa ne tiče tebe!'' Poznat je svijetu glasoviti francuski bezbožac Voltaire. Jednom zgodom smatrao je neki otac da će osobito počastiti Voltairea ako tomu izrugivaču svega lijepa i dobra predstavi svoga sina riječima: ''Ovdje vidite jednoga mladoga znanstvenika, koji je pročitao sva vaša djela.'' ''0, to je jako zlo,'' odgovori otvoreno ovaj bezbožac. ''Bilo bi puno bolje, da je temeljito proučio katekizam.'' Za milijune ljudi moglo bi se to reći u času smrti. Bilo bi tisuće puta bolje za njih da su temeljito proučili katekizam i prema njemu se ravnali u životu, tisuću puta bolje nego da su saznali sve novosti ovoga svijeta, bilo nogometne, bilo automobilske, avionske, filmske i sve druge, a grješnoga života svoga ni za dlaku promijenili nisu. 2. Ali ima još gora stvar što je zapažamo. Tobožnji napredak znanosti doveo je neke do tolikoga ludila da ne bi htjeli ništa priznati osim ono što njihov kratkovidni um shvati ili razumije, a o priznanju kakvih tajni u Bogu, tajni svete vjere, neće ni da čuju. Ima li veće ludosti nego što je to? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu elektriciteta? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu topline? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu zemaljske teže? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu rasta biljke? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu boja? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu radijskih valova? Jesu li ljudi uspjeli prozreti tajnu života šišmiša? Zar ne vidite da je sav svemir pun i prepun tajni, vidljivi svemir, i da tih tajni nikada ljudi prozreti neće ma koliko se trudili. I onda se taj budalasti ljudski um isprsuje i želi prozreti, ni više ni manje, nego sve tajne neizmjernoga Božanskoga bića? Ne će li se onda na mnogom ispuniti ona riječ Svetoga pisma koja govori: ''Tako će onaj, koji istražuje veličanstvo Božje, biti satrt od slave njegove.'' (Izr 25, 27) I baš je u Lurdu prije sto godina naša nebeska Mati dala razumjeti, ne jednim događajem, da je čovjek previše sitan, ne patuljak nego crvić, a da bi bio u stanju razumjeti tajne Božje. Bio je u ono vrijeme u Lurdu neki siromašni radnik, koga je poznavao čitav grad. Zvao se Ljudevit Bourier. Bio je zaposlen kod vađenja mramora u nekom kamenolomu, kojih je u okolici Lurda vrlo mnogo. Prije dvadesetak godina postao je taj siromah žrtvom strašne nesreće. Nastala je eksplozija pri pogrješnom baratanju barutom, i kamenje, koje se pritom odlomilo, smrvilo mu je desno oko, a njegov brat je tom zgodom poginuo na licu mjesta. Svi napori liječnika da jadniku spase to oko ostali su uzaludni. Kad je siromah dočuo da je kod špilje proteklo neko vrelo, pošalje svoju kćer neka mu donese te vode. Voda je bila još mutna od zemlje. Kad mu je kći donijela te vode, on se najprije prekrižio, namazao tom mutnom vodom oko, koje je izgubio već pred dvadeset godina. Gotovo u isti čas vrisnuo je jadnik od veselja. Osjetio je da mu se vraća vid. Još malo natare oko onom mutnom vodom, i začas je bistro i jasno mogao vidjeti sve stvari, a nije vidio već dvadeset godina. Drugi dan zaustavi na trgu liječnika dr. Dozousa. Radnik mu radosno dovikne: ''Doktore, ja sam izliječen...'' ''To nije moguće'', odgovori mu liječnik, ''sljepoća vašega oka neizlječiva je. Sve se moje liječenje sastojalo se ne u lom da Vam ublažim boli, a ne da Vam vratim vid koji je izgubljen zauvijek.'' ''Pa niste me Vi izliječili'', odgovori mu radnik, ''nego Presveta Djevica koja se pojavila u špilji.'' Liječnik sažalno slegne ramenima, izvadi iz džepa svoju bilježnicu i nešto napiše na nju. Nato postavi radniku ruku na zdravo oko, a bilježnicu s onom rečenicom pred njegovo, već dvadeset godina slijepo oko i reče: ''Ako ste kadri ovo pročitati, onda ću vam vjerovati da vidite.'' Vidjevši taj prizor, sakupilo se oko njih dosta ljudi da vide neobičan slučaj. Radnik je bez ikakve poteškoće odmah pročitao napisano na onoj cedulji: ''Bourier ima neizlječivu kljenut vidnoga živca i on neće nikada ozdraviti.'' Čim je to radnik pročitao, liječnik, iako bez vjere, ali inače savjestan, ostao je tako zapanjen da mu je bilježnica ispala iz ruku na tlo. Morao je priznati da je tu posrijedi neka viša moć, koja daleko nadilazi svu njegovu liječničku znanost. ''Ja to ne mogu zanijekati, ovo je čudo, ovo je pravo čudo! Moja se narav tome protivi, ali se moram pokloniti pred tako očevidnom činjenicom.'' Pozvan je bio i profesor okulistike iz medicinskog fakulteta u Montpellieru dr. Verge, ali je samo morao potvrditi što je Dozous ustanovio. Dajte, sitni ljudski crvići, protumačite tu tajnu! Ako ne možete život šišmiša, kako ćete tajne Božjega djelovanja? Uzmimo k srcu pouku nebeske Majke koju nam daje kod sedmoga ukazanja kad je otkrila tri tajne sv. Bernardici, a koje su se ticale samo nje: ''Razmišljaj o tom, što ti je naloženo; jer se sakriveno ništa ne tiče tebe.'' |
28.07.2008., ponedjeljak
15. Moli se za grešnike! (Bogorodica Bernardici u VI. ukazanju)
Prigodom šestoga ukazanja Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu 21. veljače 1858. našlo se na obali Gave i okolnim mjestima uz špilju već nekoliko tisuća ljudi, ne samo iz Lurda nego i iz različitih krajeva. Što je vrlo važno za povijest lurdskih ukazanja Majke Božje, našao se tu i znameniti liječnik dr. Dozous. Bio je čovjek bez vjere, protivnik svakoga nadnaravnoga posredovanja. Njega je slučaj sv. Bernardice zanimao samo kao liječnika, da vidi ne radi li se možda o kakvoj bolesnoj pojavi koja bi mogla protumačiti sva tobožnja ukazanja Bogorodice Bernardici. Taj, inače savjesni liječnik, najpažljivije je promatrao Bernardicu za vrijeme toga ukazanja, opipao je djevojčici bilo, disanje, ispitao dobro njezino držanje i stanje za vrijeme trajanja ukazanja. Bog je nasumice pripustio da ovaj liječnik bezvjerac bude prisutan i tako na temelju svojih vlastitih iskustava izda svjedočanstvo, koje je dragocjen prilog vjerodostojnosti ukazanja Bogorodice u Lurdu. Taj liječnik postao je kasnije najbolji vjernik i posebni štovalac Bezgrješnog Začeća Majke Božje, te njezin branitelj do svoje smrti. Ali, nas zanima nešto drugo iz ovoga ukazanja. Kad je Bernardica klekla na zemlju i izvadila svoju krunicu da se moli, za kratko vrijeme već su ljudi primijetili da se njezino lice preobrazilo nebeskim sjajem. Gospa je bila ponovno tu. Najednom primijeti taj liječnik kako se Bernardičino lice rastužilo i dvije joj suze navrle na oči te pale na lice. To je liječnika silno začudilo. Čim je ukazanje svršilo i Bernardica došla k sebi, zapita je liječnik što je doživjela i zašto se iznenada rastužila i rasplakala. Na to će mu Bernardica: ''Gospođa, dok je za čas pustila s vida, zagledala se nekud daleko iznad moje glave. Kad je malo zatim svrnula pogled opet na mene, zapitala sam je zašto se bila ražalostila. A Ona mi reče: 'Moli za grješnike!''' 1. Uz neke druge Bogorodičine opomene, ovo pripada svakako među najvažnije stvari prigodom lurdskih ukazanja, i sto pedeset godina nakon ukazanja nije izgubilo ni trunka od svoje važnosti. Moli se za grješnike! Vidite, u prošloj propovijedi smo promatrali kako je nužna osobna molitva za svakoga pojedinoga čovjeka koji je došao k razumu i želi ozbiljno spasiti svoju dušu. Bog izobilno dijeli svoje milosti i želi da se svi ljudi spase. Ali ne želi da i jedan jedini čovjek zakopa talente koje mu je dao u ruke (a među najveće talente pripada molitva), nego da se s tima talentima surađuje i da se moli revno, jer bez njegove suradnje neće Bog spasiti nijednoga čovjeka, osim djecu koja još nisu došla do uporabe razuma. Činjenica je pak, da smo svi mi ljudi grješnici. Čujte što veli sv. Ivan, apostol i evanđelist, koji je imao prilike nasloniti svoju glavu na Srce Božanskoga Spasitelja i koji sigurno zna što govori! ''Ako kažemo da nemamo grijeha, onda sami sebe varamo i istine nema u nama.'' (1 Iv 1,8) Nisu dakako svi grijesi jednaki. Ali koliko ljudi, počevši onamo od raja zemaljskoga, teško griješe i, kao što veli ona riječ, piju grijeh kao vodu. A teški grijeh, ako čovjek umre u njemu, luči zauvijek čovjeka od Boga. Kakva je to tragika! I koliko takvih tragičnih slučajeva bilježi Sveto pismo i povijest Crkve! Koliko se nesreća survalo na takve grešnike već na ovom svijetu, nesreća i kazna Božjih, da i ne spominjemo onih na drugom svijetu za neraskajane. Sjetite se Adama i Eve! Sjetite se ubojice Kajina, koji je iza grijeha lutao sa žigom unaokolo gonjen grižnjom savjesti zbog bratoubojstva. Sjetite se graditelja babilonskog tornja! Sjetite se stanovnika Sodome i Gomore! Sjetite se ohologa faraona i tragedije naroda njegova zbog njegovih grijeha! Sjetite se Kore, Datana i Abirona! Sjetite se bratoubojice Abimeleka! Sjetite se Samsona, najvećega junaka izraelskoga! Sjetite se Holoferna, Sanheriba, Amana, Antioha, Heroda i bezbroj drugih, koje je pravda Božja zbog grijeha njihovih strahovito pogodila već na ovom svijetu! A što čeka neraskajane na drugom, dovoljno vam kaže Spasitelj, kad veli za onoga, koji sablazni jedno dijete: ''Bolje bi mu bilo da se objesi kamen mlinski o vratu njegovu i da potone u dubinu morsku.'' (Mt 18, 6) Nijedna nesreća na ovome svijetu ne može se usporediti s nesrećom čovjeka koji živi u smrtnom grijehu. Ne zbog kazna Božjih koje bi ga mogle stići na ovome svijetu, nego zbog pogibelji da se zauvijek sruši u ponor pakla gdje, kako veli Spasitelj, ''crv njihov nikada ne umire i oganj se nikada ne gasi.'' Kad je nekome bogatome gospodinu izgorjela tvornica pokućstva, dojurio je njegov brat na zgarište da izrazi sućut svome bratu nad gubitkom. Taj je, međutim, zagledavši se u plameno more, rekao samo jednu rečenicu: ''Bolje ovdje izgorjeti, nego u paklu na vjekove gorjeti.'' 2. Bog, kao što smo rekli, ne želi da propadne nijedan čovjek, nego želi da se svi ljudi spase. Za grešnika, pak, nema drugoga puta, nego se vratiti k Bogu iskrenim kajanjem, popravkom života. Ali tu je upravo tragika tolikih ljudi. Oni spavaju u svojim grijesima mirno, kao da se ništa nije dogodilo. I može li netko učiniti veće djelo milosrđa prema bližnjemu, nego se pomoliti za takva jadnika i pomoći mu da nađe opet put k Bogu i spasi dušu? To je tako veliko dobročinstvo da se sv. Augustin ne ustručava reći: ''Ako si spasio tuđu dušu, onda si i svoju predodredio za život vječni.'' I tu je dobrota Božja upravo nepojmljiva, kad tako rado uslišava zagovornu molitvu za druge. Možemo li nešto gadnijega zamisliti, negoli su bile bludne, protuprirodne opačine gradova Sodome i Gomore, što ih spominje Sveto pismo? Bog je odlučio da ih istrijebi s lica zemlje. Abraham moli Boga neka ih poštedi. Bog je spreman na molitvu Abrahamovu poštedjeti te bludne gadove ako nađe u njima, ne pedeset, ne četrdeset i pet, ne četrdeset, ne trideset, ne dvadeset, nego barem deset pravednika. Zbog njih će oprostiti svima (usp. Post 18, 16-33). Što znači zagovor, molitva za grješnike! Sjećate se onoga prizora iz Svetoga pisma kad je ludi narod izraelski teško uvrijedio Boga plesanjem oko zlatnoga teleta vičući: ''Ovo je Bog tvoj, Izraele, koji te izvede iz zemlje egipatske!'' Čik besmrtnoga Boga zamijenili su likom teleta od zlata. Bog je odlučio istrijebiti ih. Mojsije se pomoli Bogu za narod svoj. I što kaže Pismo? ''Tada se sažali Gospodu zbog zla kojim se bio zaprijetio narodu svojemu.'' (Izl 32, 14) Vidite li što znači molitva, zagovor za grešnike? Sjećate se kad je bezbožni Aman, o kojem govori Sveto pismo u Knjizi o Esteri, navrgao kralja Asvera da dade pogubiti sve Judejce? Nisu dakako svi bili teški grješnici da bi ih se zato istrijebilo. Ali da je među zarobljenim Judejcima bilo svega i sva čega, dovoljno je sjetiti se samo proroka Ezekiela, pa da se vidi kakvih je tu bilo opačina. Odluka kraljeva imala se brzo provesti u život, i jedan čitavi narod istrijebiti s lica zemlje. Tko je promijenio sudbinu? Jedna sveta žena - kraljica Estera. Zatvorila se u sobu, posula glavu pepelom i molila bez prestanka tri dana. Molila i postila., Bog je promijenio odluku kraljevu. Nisu pale glave Izraelcima ili Judejcima, nego začetniku toga zločina – Amanu. Vidite li što znači zagovorna molitva za ljude? Uostalom, što bi bilo od naroda izraelskoga kroz tolika stoljeća da nije bilo njegovih svetih proroka koji su bez prestanka zagovarali narod pred Bogom? Zato se ne čudimo kad je kralj izraelski Joas pao na koljena pred umirućim prorokom Elizejom i zaplakavši rekao: ''Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!'' (2 Kr 13, 14) Više je vrijedio zagovor Elizejev za čitavo grješno kraljevstvo, nego svi konjanici i pješaci, koplja, mačevi i strijele njihove. 3. Nije li nam Majka Božja prigodom ukazanja u Lurdu riječima - moli se za grešnike - iskazala veliko dobročinstvo? Jest, golemo dobročinstvo - i onima koji se mole za grešnike i za grešnike same, prema riječima sv. Augustina, što smo ih malo prije naveli. A onda, nije li nam Majka Božja neizravno pokazala kako ćemo najlakše uspjeti svojim zagovorom? Tako da se obraćamo upravo Njoj, Majci milosrđa i utočištu grešnika. Čitava povijest Crkve prepuna je dokaza za tu činjenicu, pa i najnovija. Prije četiri godine donio je časopis Der grosse Entschluss članak u vezi s proslavom stogodišnjice dogme o Bezgrješnom Začeću i izdanja enciklike Fulgens corona - svijetleća zvijezda uoči toga jubileja. U članku se iznosi slučaj kineske studentice katolkinje u Šangaju, koja je silno utjecala na svoje kolege svojim životom i svojom odlučnošću. Kad su neprijatelji vjere došli u Šangaj, odmah su uhitili tu studenticu i bacili je u zatvor. Njeni su kolege podijelili među sobom njezinu krunicu, uzevši svaki po jedno zrno za spomen ... Dugo nisu ništa znali o njoj. Jednoga dana, međutim, dođoše neki ljudi iz zatvora i zamole prijem u Katoličku crkvu. Obratila ih je u tamnici njihova kolegica. Prošlo je godinu dana, a nije bilo glasa o njoj. Nakon četrnaest mjeseci evo nje iz tamnice. Ali eto razočaranja, upravo groznoga, za njezine kolege. Ona se odmah popela na govornicu i udarila po Katoličkoj crkvi, hulila i napadala sve, te se prijavila za prijem u kinesku otpadničku Crkvu. Dakako, neprijatelji su bili radosni. Ali njezini drugovi nisu klonuli, nego poručili istima: ''Oteli ste doduše srce naše kolegice, ali time nije još dobivena bitka. Mi smo krivi da je ona klonula, jer je nismo dovoljno podupirali našim molitvama, kad je patila teško kroz četrnaest mjeseci tamnovanja.'' Nato su uzeli ona zrnca njezine krunice, sastavili ih opet u krunicu i poslali je svojoj nesretnoj kolegici. I gle, tek što je primila krunicu u ruke, stvar se preokrenula. Smjesta je otišla u Peking, potražila katoličkoga misionara, obavila duhovne vježbe i nakon toga se sva sretna vratila natrag u krilo Katoličke crkve, na najveću radost svojih kolega. Misionar je platio svoje, jer se odonda nikad više nije čulo za njega. Ali je sv. krunica Marijina učinila svoje i pokazala što vrijedi zagovor One koja je u Lurdu rekla Bernardici: ''Moli se za grešnike!'' A što mislite, koliki milijuni danas lebde u sličnim pogibeljima na svim stranama svijeta, kao i ova studentica? I tko zna hoće li i jedan od onih koji su zabasali s puta istine naći opet natrag put, ako se ne nađe dobra duša da se za njih pomoli, kao što su se i ovi studenti pomolili za svoju kolegicu? Animam salvasti - animam praedestinastil! To su riječi sv. Augustina. Učinimo to veselje našoj nebeskoj Majci prigodom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja, i molimo se revno za grješnike, za sve koji su zalutali s puta istine. Bit će nam jednom najljepši zajednički trijumf na nebu. |
25.07.2008., petak
14. Molite bez prestanka (1 Sol 5,17)
Četvrto viđenje sv. Bernardice u Masabjelskoj špilji duboko je ganulo čuvstva lurdskog pučanstva. I kako su znali da je Gospa pozvala Bernardicu da dolazi tamo kroz petnaest dana, to je u subotu 20. veljače 1858., kad je Bernardica oko šest ujutro došla pred špilju, čekalo tamo već oko pet stotina osoba. Svi su zašutjeli kad je mala svetica, bez zabune zbog tolikoga svijeta, pobožno kleknula i prekrižila se po običaju. Nije dugo potrajalo, i njezino je lice opet zasjalo nebeskim sjajem: Gospa je bila tu. Svi su mogli primijetiti na usnama Bernardičinim kako vodi s nekim razgovor. Bila je to Presveta Bogorodica, i makar nije još kazala svoga imena, svi su bili apsolutno uvjereni da je pred Bernardicom nebesko biće, kao što su svi uvjereni da je sunce na nebu i onda kad ga se ne vidi. Sadržaj toga ukazanja izrazila je Bernardica kratkim riječima: ''Gospa me je u svojoj dobroti naučila riječ po riječ jednu posebnu molitvu, koju trebam moliti za sebe.'' Dalje nije bila ovlaštena išta izjaviti taj put. Kasnije je Bogorodica jasno izrazila i svoje ime i ono što želi Bog od svih ljudi, ne samo od Bernardice. Ali i ovo što je ovaj puta samo Bernardici kazala, daje nam i te kako koristan predmet za razmišljanje. 1. Sveta vjera naša uči nas da Bog dragi želi sve ljude učiniti sretnima. Kaže sv. Pavao u poslanici svome dragome učeniku Timoteju: ''Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu k spoznaji istine.'' (1 Tim 2, 4) A i prvak apostolski sv. Petar to potvrđuje govoreći: ''Jer neće da se tko izgubi, nego svi da se pokaju.'' (1 Pt 3, 9) Zato je, vidite, Opći crkveni sabor u Tridentu godine 1547. protiv bezbožnoga protestantskoga nauka izdao kao članak vjere ovo: ''Ako netko kaže da milost opravdanja koristi samo predodređenima za život (vječni), a svi drugi, koji bi bili pozvani, jesu doduše pozvani, ali ne primaju milosti, jer su Božjom moći predodređeni za zlo: taj neka bude kažnjen anatemom!'' Crkva tako čvrsto vjeruje u to! Bog ima u tom pogledu svoje divne putove da ljude privuče k Sebi. Kako je čudesno doveo do prave vjere Sveta Tri Kralja! Kako je čudesno doveo do prave vjere onog poganskoga satnika u Kafarnaumu kojemu je bio obolio sluga! Kako je doveo čudesno do prave vjere onu ženu Kanaanku kojoj je kćerku opsjeo đavao! Kako je čudesno doveo do prave vjere onoga dvoranina etiopske kraljice koji se vraćao iz Jeruzalema kući i čitao na kolima knjigu Izaije proroka! Kako je čudesno doveo do prave vjere rimskog satnika Kornelija u Cezareji! Kako je čudesno doveo do prave vjere prokonzula Sergija Pavla na Cipru! Kako je čudesno doveo do prave vjere onu skerletaricu po imenu Lidija u Filipima u MaKedoniji! I nemojte misliti da je Bog tako postupao samo u davnim vremenima, a danas da prepušta ljude njihovoj sudbini. Bog se ne mijenja. Njemu je i danas spas ljudi na srcu i rabi često najčudnije, rekli bismo, slučajeve, da ljude privuče k Sebi. Jedne godine bili su kršćani u kineskom mjestu Sum-Si-Sien optuženi kod mandarina da su članovi nekog tajnog udruženja kojemu je cilj državni prevrat. Da bi stvar točno istražio pođe mandarin do tih kršćana, uzme njihov katekizam da ga prouči na temelju svega da donese odluku o njihovoj optužbi. Tri puna dana čitao je katekizam i razna druga dokazala, a onda uruči katekizam slugi da ga odnese natrag tim kršćanima. Kako je taj sluga bio otprije vičan krađama, ukrade i taj katekizam. Nije ga odnio kršćanima, nego ga je lijepo zadržao za sebe. I eto, baš taj ukradeni katekizam bio je oruđe u ruci Božjoj da ovoga tata i poganina dovede k svjetlu svete vjere. Taj je sluga iz puke znatiželje počeo čitati tu i tamo katekizam. Milost Božja je pomagala, oči su mu se malo pomalo počele otvarati, i na koncu je od bivšega tata i poganina postao dobar i revan kršćanin. Vidite li čudesne putove Božje? Vidite li Njegovo nastojanje da se ne izgubi i ne propadne ni jedan jedini čovjek? I sasvim je sigurno, to si dobro upamtite, koji god propadnu, propast će samo svojom vlastitom krivnjom, jer nisu slušali glasa svoje savjesti, preko koje im Bog progovara dane i noći. 2. I kad se evo Presveta Mati Božja prije sto pedeset godina ukazala u Lurdu i u svom petom ukazanju učila samo Bernardicu jednu molitvu za nju, koju neka moli, što nam je time htjela reći? Da Bog tako vodi brigu o svakom pojedinom čovjeku, kao da bi on sam bio na svijetu, a ne samo kao sićušni član ogromne ljudske zajednice i mješavine svih mogućih naroda i rasa. Htjela nam je napose reći da je osobna molitva odrasloga pojedinca nužna da nam Bog primijeni milosti potrebne za spasenje. Ne opominje uzalud apostol Pavao: ''Molite se bez prestanka!'' Ne opominje uzalud sv. Petar, prvak apostolski: ''Da se svi pokaju !'' (Dj 26,20) Ne govori uzalud neprevarljiva istina Isus Krist: ''Valja uvijek moliti i nikada ne prestati!'' (Lk 18,1) Ne uči uzalud Presveta Mati Božja malu sv. Bernardicu posebnu molitvu baš za nju. Želi nam svima kazati i naglasiti kao najvažniju stvar u životu da je svatko dužan moliti, i da Bog nikoga neće spasiti (izuzev djecu bez razuma) bez njegova sudjelovanja. Osobna molitva pojedinca velik je talent što ga je Bog utisnuo u ruke svakom pojedincu da s njime radi, a ne da ga zakopa u zemlju i tamo ostane bez koristi. Pogledajte one razbojnike na križu uz Isusa našega na Veliki petak! Zar nije Isus i jednome i drugome nudio milost? Pa ipak? Onaj s desne strane prihvatio je milost, onaj ju je s lijeve strane odbio. Pogledajte starješine narodne, farizeje i književnike u vrijeme javnoga života Isusova i muke Njegove! Zašto se spasio Nikodem? Zašto se spasio Josip Arimatejac? Prihvatili su milost Kristovu dok su je u isto vrijeme odbacili i Ana i Kajfa, i Herod i Pilat i toliki drugi. I Savao je bio progonitelj Kristov, kao i tadanji veliki svećenik židovski. Savla sada slavimo kao sv. Pavla, a o onom velikom svećeniku židovskom ni spomena. Odakle ta razlika? Jedan je prihvatio, drugi je odbio milost. Ali, zar nam Bog ne može dati i bez naše molitve što nam treba, ako je Otac naš? Reći ćemo vam nešto! Oni koji su stariji, i koji se sjećaju duboko kršćanskih vremena, kad je duh pobožnosti prožimao kršćanske obitelji, mogli su vidjeti po mnogim seljačkim kućama da su djeca prije jela molila oca da im dade jesti. Zar nije otac znao da im treba jesti? Jest, i te kako je znao i jelo je već bilo priređeno, ali se htjelo dijete upozoriti na ovisnost o ocu i na dužnost zahvalnosti. I Bog bi nama lako mogao dati sve što je potrebno za dušu i naše spasenje bez naše molitve. O tome nitko ne sumnja, kad tak daje kao što vidite nijemim živinama. Ali kao dobar otac želi da mu se djeca, koju je obdario razumom, mole. Papa Leon XIII. u jednoj enciklici o Majci Božjoj kaže: ''Potreba molitve općenito je poznata; ne kao da bi se po molitvi mogli promijeniti nepromjenljivi zaključci ili odluke Božje, nego da ljudi, kako veli sv. Grgur, zasluže po molitvi dobiti ono što je svemogući Bog od vjekova njima dati zaključio.'' Kako je ludo spas svoje duše oslanjati samo na tu, molitve! Što je to drugo, nego talent od Boga primljeni zakopati u zemlju i onda radi njegove neuporabe biti od Boga osuđen? Bio je tako neki bračni par. Žena dobra i čestita rad molila. Muž nikada. Češće ga je opominjala na potrebu molitve. ''Moli se ti sama za mene, to je dosta'', odgovarao bi on. Žena, da ga izliječi, reče mu jednog jutra: ''Slušaj, imala sam čudan san. Pričinilo mi se kao da smo oboje umrli i onda došli na sud Božji. Sv. Petar, ključar nebeski, otvorio mi je nakon izrečene presude vrata nebeska. Ali kad si i ti htio za mnom, zatvorio je pred tobom vrata uz riječi: 'Dosta je da ti uđeš i za sebe i za njega'''. Muž je shvatio poruku i počeo otada i on moliti. 3. Kada slavimo stotu godišnjicu ukazanja Majke Božje u Lurdu, upamtimo dobru pouku koju nam je dala kad je malu sv. Bcrnardicu učila molitvu, koju je ona imala moliti samo za sebe. To je ujedno opomena za sve nas, kao što kaže sv. Pavao apostol: ''Molite se bez prestanka!'' Svaki za sebe, što dakako ne isključuje molitve i za druge, kao što ćemo vidjeti. Ne propustimo se pak napose moliti Majci Božjoj ako želimo što sigurnije spasiti dušu. Vidite njezinu malu miljenicu sv. Bernardicu. Nikad se već kao dijete nije dijelila od svoje krunice. Gospine krunice. Kad je pak doživjela veliku milost i sreću ukazanja, ne samo da nije popustila, nego je nastavila još revnije moliti. Dobila je milost redovničkoga zvanja, u kojemu je sveto dovršila svoj zemaljski život, i danas je štujemo kao acwtixu na našim oltarima. Ali što vrijedi revno štovanje Bogorodice i ustrajna molitva njoj, napose za sretnu smrt, navest ćemo jedan poseban primjer. Svi ste već sigurno čuli govoriti o sv. Petru Klaveru. Ima danas i posebna družba u Crkvi katoličkoj koja nosi njegovo ime. Tko je bio taj čovjek? Član glasovite Družbe Isusove i apostol siromašnih crnaca. Za vrijeme njegova života bezdušni su europski trgovci hvatali kao stoku siromašne crnce u Africi i prevozili ih u nove zemlje u Americi da rade kao robovi na plantažama bogatih gospodara. Bijeda njihova bila je neizmjerna. Tada se za njih, kao pravi apostol, zauzeo sv. Petar Klaver. Brinuo se za njihovo tjelesno dobro, koliko je mogao, da ublaži gorku sudbinu. Ali se još više brinuo za njihove smrtne duše te ih je više od 200, a neki kažu i 300 tisuća, pokrstio svojom rukom i osigurao im vječni život. Kad je taj apostol crnaca nakon četiri desetljeća najnapornijega rada umro, našli su iza njegove smrti jednu cedulju. Na toj cedulji bila je kratka molitva koju je on molio svaki dan nebeskoj Majci Mariji, baš kako veli apostol: ''Molite se bez prestanka!'' Evo kako je glasila ta molitva sv. Petra Klavera: ''O Djevice Marijo, Gospo naša, puna milosti i milosrđa! Ja nedostojni sluga Tvoj molim Te najponiznije da ne dopustiš da umrem naglom smrću kako ne bi moja duša otišla s ovoga svijeta bez savršene ispovijedi i bez dane zadovoljštine za sve moje grijehe. O Djevice Presveta, iz ljubavi prema Tvome Sinu, moli za me grješnika - amen!'' I danas ga slavimo kao sveca. Živi i živjet će kroz sve vjekove u nebu. Veselilo ga je ako se drugi mole za njega. Ali se najprije trudio sam, koliko je mogao i svaki dan barem jednom Majci Božjoj na čast izmolio ovu molitvu za sretnu smrt. Činite tako i vi svi, i nećete se prevariti. To vam je sljedeća poruka Majke Božje iz Lurda prigodom sto pedesete obljetnice. |
21.07.2008., ponedjeljak
13. Obucite se u sve oružje Božje da biste se mogli oduprijeti zasjedama đavolskim (Ef 6,11)
Vidjeli smo, kako je prije sto pedeset godina završilo treće ukazanje Presvete Majke Božje sv. Bernardici. Sad je već i roditeljima Bernardičinim postajalo jasnije da ono što se zbiva u Masabjelskoj špilji, a u vezi s njihovom kćerkom, ipak mora biti nešto drugo nego obična dječja tlapnja, to više nisu nikada opazili na svojoj kćerki kakvih znakova pretvaranja, laži, himbe. Ali još nisu bili posve sigurni, pa su se posavjetovali s njezinom krsnom kumom, čestitom i pametnom ženom, koju su i inače znali pitati za savjete u težim slučajevima života. Kad su je zapitali bi li dopustili ili ne svojoj kćerki da opet ide tamo, savjetovala im je neka se ne protive, nego je puste ići, ali neka i sami pođu s njom da se uvjere što je na stvari. I tako su sutradan pošle s Bernardicom njezina majka i krsna kuma Bernarda, držeći je svaka za jednu ruku. Čim su stigle na mjesto ukazanja, Bernaridca je po običaju odmah kleknula na zemlju i uzela u ruke svoju krunicu. Svi su bili ganuti kako se pobožno križa. Tek što je klekla i spremila se na molitvu, već se pojavila i nebeska Gospa. Bernardičino lice zasjalo je divnim nebeskim sjajem, te su sad i majka i kuma imale priliku vidjeti da mora pred njom biti neko nebesko biće. Više od stotine ljudi, koji su bili stigli ranom zorom pred špilju, plakalo je od uzbuđenje i ganuća kad su vidjeli divan lik skromne pastirice u nebeskom ushićenju. To je potrajalo oko pola sata. Bernardica je nakon toga ukazanja protrla oči, kao da se probudila iz kakva sna. Majka i kuma primiše je opet za ruku i odvedu opet mirno kući. Dok su se vraćale, Bernardica im ispripovjedi što joj se dogodilo za vrijeme viđenja, a što nitko drugi nije primijetio. Neki strašni glasovi dopirali su kao iz dubine zemlje. Udarali su jedan na drugoga, kao vika velikoga mnoštva, koje se najživlje svađa među sobom. Jedna je stranka nadvikivala drugu, vikali su puni bijesa da je probijalo uši od povika: ''Bježi, bježi!'' Na ovu viku, koja je slična prijetnji, podigla je nebeska Gospa glavu i pogledala prema strani odakle su ti glasovi dopirali, i na jedan njezin znak svi se oni glasovi prestrašiše i razbježaše na sve strane. 1. Kad danas nakon sto pedeset godina moderni čovjek, materijalist koji ne vjeruje ni u što, osim u materiju, čuje ovakvo nešto ili pročita, posprdno će slegnuti ramenima, podrugljivo se nasmijati i proglasiti to bolesnom fantazijom, lažnim misticizmom i zaglupljivanjem puka. Ali takav sud nije ništa nova u povijesti svijeta. To je stara komedija, samo novi komedijanti. Već su prije nekoliko tisuća godina, kad je pisana Knjiga mudrosti Svetoga pisma, govorili materijalisti tadanjega doba: ''Slučajno smo postali i kasnije ćemo biti, kao da nas nikada nije bilo. Jer je para dah našega nosa, mišljenje iskra pri udaranju našega srca. Ugasi li se, tijelo postane pepeo, i duh se raspline kao tanak zrak.'' (Mudr 2, 2) Drugim riječima, ništa ne postoji nego materija koju prstom pipamo. Nema prekogrobnog života, nema nikakvih duhova, ni dobrih ni zlih, a pogotovo nema pakla, kojim tobože Crkva plaši ljude, niti paklenih duhova đavola koji neprestano zasjedaju na čovjeka da ga upropaste. Nije li nam, dragi vjernici, Majka Božja prije sto pedeset godina i ovom činjenicom, za koju svjedoči sv. Bernardica, iskazala veliku uslugu kad je nevjernom svijetu onoga doba i nevjernom svijetu današnjega doba dala razumjeti: ima drugi svijet preko groba! Postoji nebo i dobri anđeli i blaženici u njemu, čemu je najbolji svjedok sama nebeska Gospa, kad se živa ukazuje nakon skoro dvije tisuće godina poslije svoje smrti. Ali postoji i pakao, postoje zli duhovi, đavli, koji trpe zajedno s osuđenim ljudima, koje su oni svojom zavišću i mržnjom upropastili, prikazujući im, kao i današnjim materijalistima, da je sve govorkanje o grijehu, Bogu, nebu, paklu, kaznama ili nagradama vječnim, priča za djecu. Francuski isusovac i glasoviti govornik p. Ravignan rekao je jednom zgodom: ''To je najgenijalniji potez đavla u našem stoljeću - da se daje zanijekati.'' Ako ljudi povjeruju da on uopće ne postoji, milijuni su mu povjerovali i vjeruju, onda on nema dalje nikakve veće brige, jer će ljudi upadati u najstrašnije grijehe, kao i muhe na ljepilo, te propadati da postanu njegov plijen za sve vjekove. 2. I zato je prizor što ga je doživjela sv. Bernardica veliko dobročinstvo za sve nas, da oživimo opet svoju vjeru u sve ono što nas uči Crkva, pa tako i u egzistenciju đavla i pakla, o čemu je mala sv. Bernardica dobila neku sliku onim podzemnim bijesnim urlanjem u špilji ukazanja. Pa tko je naveo prvoga čovjeka na grijeh i upropastio ako ne đavao, sotona? Zato ga s pravom naziva Isus Krist ''krvnikom i ubojicom ljudi od početka.'' Tko je udario onim strašnim kušnjama svetog patnika Joba, uništivši mu imetak i obitelj i zdravlje tjelesno ako ne đavao, sotona? Tko je kušao navesti na grijeh samoga Sina Božjega Isusa Krista u pustinji ako ne đavao, sotona? Tko je, prema svjedočanstvu samoga Isusa Krista, sveznajućeg Boga, kušao rešetati kao pšenicu, to jest upropastiti svete apostole za vrijeme muke Isusove ako ne đavao, sotona? Tko je mučio onolike ljude opsjednućem u Kristovo vrijeme ako ne sotona, đavao? Tko je naveo apostola Judu na izdajstvo Sina Božjega ako ne sotona, đavao? Tko je podjarivao na grijeh nečistoće i onda ubio onih sedam muževa Sarinih ako ne sotona, đavao? A što da kažemo o bezbrojnim slučajevima đavolske zlobe kroz povijest svete Crkve? Što li od njega nije imao patiti sv. Antun pustinjak! Što li nije imao patiti od njega sv. Franjo Asiški!? Što li nije imao patiti od njega sv. Alfonz Rodriguez, brat laik Družbe Isusove!? Što li nije od njega Imala patiti sv. Veronika Binasko, skromna redovnica!? Što li od njega nije imao patiti sv. Ivan Vianej, župnik arški!? Što li od njega nije imao patiti divni odgojitelj mladeži sv. Ivan Bosco, čovjek naših dana!? Sveto pismo na tolikim mjestima i povijest Crkve kroz sva vremena svjedoče tolikim dokazima da postoji đavao, sotona, krvni neprijatelj roda ljudskoga. Sveto pismo i povijest Crkve svjedoče da postoji i pakao, mjesto vječnih muka za neraskajane koji padnu đavlu na lijepak, koji povjeruju, kako kaže malo prije spomenuti p. Ravignan, njegovu najgenijalnijem potezu, uvjeravanju kako on uopće ne postoji. I ovo, što je u manjoj mjeri Gospa nebeska dala čuti sv. Bernardici, to je u mnogo većoj mjeri dala čuti i vidjeti onim malim vidiocima u Fatimi 1917. godine kad su svojim očima gledali strahote pakla i neizmjerne patnje prokletih duša kako se muče kroz sve vjekove, proklinjući svoju sudbinu, a bez ikakve nade u olakšanje, jer su povjerovali ''najgenijalnijem potezu'' đavla, uvjeravanju njegovu da ni on ni pakao uopće ne postoje. Budimo zahvalni za ovu opomenu Majke Božje prigodom lurdskih ukazanja da nas je, makar samo onako uz put., podsjetila i na tu strašnu istinu svete vjere, o paklu i sotoni, đavlu, krvnom neprijatelju naših duša. I na pogled takvog neprijatelja i takve opasnosti, što nam drugo želi reći Bogorodica ovim prizorom prije sto pedeset godina, nego ono isto što sv. Pavao prvim kršćanima u Poslanici Filipljanima: ''Obucite se u sve oružje Božje da biste se mogli oduprijeti zasjedam đavolskim.'' 3. A kakvo je to oružje o kojemu govori apostol? U prvom redu da čvrsto prianjaju uz istinu koju je Isus donio na svijet, da slijede Njegov nauk, Njegov primjer. Kao što se vojnici opasuju pojasom za boj, veli sv. Pavao, tako i kršćani neka budu opasani za boj istinom Kristovom, a ne da se služe lažima, kao đavao. Neka obuku oklop pravde, kao što su i vojnici staroga doba prije bitke uzimali na se oklop da se zaštite od udarca mača, koplja i strijela protivnikovih. Neka se obuku kao vojnici spremni za bitku, to jest da svjedoče za Evanđelje Kristovo riječju i djelom, napose u danima, kakve mi proživljujemo. Neka se posluže štitom vjere, koja pobjeđuje u svim bitkama s đavlom i paklom. Neka kacigom nade zaštite svoju dušu, kao i vojnici gvozdenom kacigom svoje glave za vrijeme boja. Neka se ne brane, kako treba, nego neka i navaljuju mačem riječi Božje na sotonu, riječi Božje koja je oštrija od mača, koja siječe na obje strane. Veliki borac protiv đavla i sotone sv. Antun Pustinjak uvjerava nas kako je samo sveto ime Isusovo dovoljno da krvnoga neprijatelja naših duša odagna od nas. A k svemu neka pridođe molitva i za se i za druge, jer bez pomoći Božje ništa ne vrijede sva naša nastojanja. Nema sumnje, braćo, da je sv. Bernardica u obrani protiv đavla bila oboružana oružjem što ga navodi sv. Pavao. Jer Bernardica je bila sveta, čista, nevina, priprosta duša, koja nikad nije napuštala svoje krunice, nego ju je uvijek nosila sa sobom da je prihvati čim dnevni posao dopusti. Ali što vidimo? Sva ta paklena buka, sve te prijetnje, sve to urlanje u tren oka je nestalo kad je Presveta Mati Božja dala jedan jedini znak. A što nama to govori? Da osim Boga upravo u Njoj imamo najsigurniji zalog pobjede u borbi sa Sotonom i njegovim sluganima. A kako bi drukčije i moglo biti. Sjetite se onoga prizora u raju zemaljskom, kad je Adam bijedno pao i postao rob đavla, Sotone. Bog ipak nije prelomio štap nad Adamom, nego, znajući krhkost ljudske naravi, obećaje rodu ljudskome Spasitelja. I što kaže? Obraća se zmiji, kojom se sotona poslužio, i govori: ''Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu." (Post 3, 15) Tko je ta Žena? Nitko drugi nego Presveta Djevica Marija, Majka Božja. A ako je Ona satrla glavu sotoni, pobijedila ga preko Sina svoga Isusa Krista, onda je jasno da kršćanin uvijek može računati na pomoć Majke Božje u borbi sa Sotonom i na sigurnu pobjedu u toj borbi ako je Marija uz njega. Mariazell je austrijsko marijansko proštenište, kao za nas Hrvate Marija Bistrica ili Trsat. Jedne godine sjedio je nasuprot toj crkvi Gospinoj p. Abel, apostol Beča, isusovac. Uto izađe iz crkve jedan gospodin i predstavi mu se. ''Ja sam socijaldemokrat, i došao sam amo da napišem porugljiv člana o ovom svetištu Majke Božje. I zbilja sam s početka sve to smatrao lakrdijom, zaglupljivanjem puka. Ali kad sam bez prestanka nalazio po zidovima tablice s natpisima 'Marija je pomogla', tada sam se zamislio. Vidio sam da u takvim slučajevima, kakve mi opisuju ove zavjetne tablice, naš socijalna demokracija baš ništa pomoći ne može. Dok sam provodio čistu mladost, i ja sam vjerovao u pomoć Marijinu. Tada se nisam ćutio nesretnikom kao danas.'' Još istoga dan stupio je taj socijaldemokrat natrag u Katoličku crkvu. Tko je slomio okove kojima je sotona sapeo ovoga čovjeka? Presveta Bogorodica, koja je ovu izgubljenu ovcu upozorila pomoću ovih zavjetnih tablica na zidu svoga svetišta, da ima i drugi svije osim ovoga što se prstima pipa, i da je taj svijet otvoren svima koji iskreno traže Boga. Svi, ma kako duboko pali, ako ga iskreno traže, naći će ga sigurno uz pomoć Marijinu. Pobjednica Sotone iz raja zemaljskoga ostaje pobjednica nad Sotonom dovijeka, makar navukao na se kakvu mu drag masku. To vam je sljedeća pouka Majke Božje iz Lurda prigodom sto pedesete godišnjice. |
17.07.2008., četvrtak
12. Jer je u Tebe izvor života! (Ps 35,9)
Dana 8. srpnja 1956. umro je glasoviti talijanski obraćenik Giovanni Papini, pisac djela od kojih šezdeset svezaka što su već objavljeni, a možda je još više ostalo neobjavljenih iza njegove smrti. U mladosti je bio žestok protivnik kršćanstva, više iz neznanje negoli iz zlobe. U polemici sa svojim kasnijim najboljim prijateljem, odličnim katolikom Giuliottijem, našao je put k Bogu, postao i ostao do smrti revan kršćanina katolik, koji je u dvije godine žilavoga rada među ostalim napisao i glasovit ''Život Kristov''. Sva mu djela poslije obraćenja nose čisti pečat kršćanstva. Posljednje godine života bolest ga je učinila slijepim, nepomičnim i gotovo nijemim. Ali istodobno, dok mu je tijelo malo pomalo malaksalo i uskraćivalo službu, kao što je vid, svjetlo njegove vjere sve više je raslo. Kažu poznavaoci njegova života u posljednjima danima da on nije podnosio bolest, nego ju je s oduševljenjem prihvatio i govorio: ''Volim ovakvo svoje tjelesno stanje, nego duhovne tmine. Ja bih u tom slučaju bio mrtva duša u tijelu koje bez koristi živi.'' I sada se, kaže neki biograf njegova života, taj veliki obraćenik odmara u Gospodinu, koga je ljubio i služio mu svim svojim snagama. Nije li Presveta Mati Božja u svom trećem ukazanju u Lurdu prije sto pedeset godina potvrdila ispravnost Papinijevih riječi? Vidjeli smo da je život za ovog velikog obraćenika bio samo u Bogu i da ga zato nije ni najmanje uznemirivala ni sljepoća, ni klonulost tijela, ni gotovo nemogućnost govora, držeći se onoga što je Duh Sveti rekao na usta psalmista: ''Jer je u Tebe izvor života!'' Nije li Presveta Mati Božja potvrdila ispravnost tih riječi? Jest, najprije, kao što smo vidjeli u desetoj propovijedi, simbolički svojim očima uprtim u nebo, pokazujući tako da je naša prava domovina na nebesima, a ne na zemlji. A sada to potvrđuje i riječima maloj sv. Bernardici. Čuli smo tada kako joj je majka po nagovoru gđe Millet i gđice Peyret dala dopuštenje da opet pođe u Masabjelsku špilju. Čuli smo ukratko i tijek toga ukazanja u prošloj propovijedi. Kad se sa svojim pratilicama vraćala kući nakon završenog trećeg ukazanja, razumljivo je da se njezine družice nisu mogle suzdržati od neizmjerne čežnje da doznaju što pobliže iz razgovora nebeske Majke s ovim izabranim djetetom, sv. Bernardicom. Zato je upitaju: ''Jako si dugo razgovarala s tom Gospođom (još nisu znale njezina imena), što ti je još kazala?'' Na to će im Bernardica: ''Kazala mi je: Obećavam te učiniti sretnom, ali ne na ovome svijetu, nego na drugom.'' Dakle, Mati Božja potvrđuje na svoj način misao Giovannija Papinija kako ništa ne koristi život tijela ako je duša mrtva, da ništa ne koriste sva dobra ovoga svijeta ako izgubimo Boga, jer prema riječima psalmista: ''U Tebe je (Gospode) izvor života!'' I zato obećaje Bogorodica Bernardici ono što jedino vrijedi – sreću na nebesima, život na nebesima – a ne sreću na zemlji, gdje je moljac i rđa kvari. Pa iako smo donekle govorili o toj temi u desetoj propovijedi, kad smo govorili o značenju podignutih očiju naše nebeske Majke prema nebu, dobro je da se opet vratimo na tu temu, jer je od prevelike važnosti u ovom materijalističkom svijetu. Što koristi čovjeku, veli Krist Gospodin, ako cijeli svijet zadobije, a na duši svojoj pretrpi štetu, izgubi dušu? (Lk 9,25) 1. U enciklici koju je izdao Sveti Otac Pio XII. francuskom episkopatu za tu stogodišnjicu, a koju smo već spominjali, obazire se Sveti Otac na žalosni materijalizam naših dana. Kaže Sveti Otac: ''Taj materijalizam nije samo u osuđenoj filozofiji koja upravlja politikom i gospodarstvom mnogih naroda; taj materijalizam bjesni i u ljubavi prema novcu, čije se pustošenje proširuje prema mjeri modernih poduzeća; on zapovijeda, nažalost, u tolikim odlukama koje tište život naroda; on se očituje u kultu tijela, u pretjeranoj potražnji udobnosti i bijegu od svake strogosti života; on nagoni na prijezir ljudskog života, čak i onoga što se razara prije nego ugleda svjetlo dana: on juri neobuzdano za užitkom koji se ističe bez stida i kuša čak zavesti štivom i predstavama duše koje su još čiste; on se očituje u nebrizi za svoga brata, u samoljublju koje ga ubija, u nepravdi koja ga lišava njegovih prava, jednom riječi u onom shvaćanju života koje svime ravna pod vidom samo materijalnoga napretka i zemaljskih zadovoljenja.'' A što mislite, dragi vjernici, koliko vrijedi taj materijalistički nazor na svijet, što ga je tako zorno ocrtao vrhovni poglavar svete Crkve u ovoj enciklici? Čujte što vrijedi! Jednoga dana, kako nam pripovijeda sv. Luka Evanđelist, došao je neki čovjek Isusu koji je propovijedao Evanđelje, pa Mu reče: ''Učitelju, reci bratu mojemu da podijeli sa mnom baštinu.'' Isus mu lijepo odgovori: ''Čovječe, tko je mene postavio sucem ili djeliteljem baštine nad vama?'' Nema sumnje da je Isus kao Bog bio apsolutni Gospodar i u tom pogledu, i da je najpravednije mogao prosuditi taj spor. Ali on nije došao na svijet da ukine ljudske institucije koje vrše vlast mjesto Boga, nego je došao da propovijeda Evanđelje ljudima. Znao je Isus, kao Bog, da je lakomost svojevrsni materijalizam, pa je natjerao ovoga čovjeka da pođe k njemu, odmah uhvati zgodu da pouči ljude i reče: ''Jedan bogat čovjek imao je njivu koja mu je nosila bogat prihod. Tada je mislio u sebi: što da činim? Nemam u što sabrati svoju ljetinu. Ovako ću učiniti: srušit ću žitnice svoje i sagradit ću veće. U njih ću sabirati sav svoj prihod i sva dobra svoja. Onda ću kazati duši svojoj: dušo moja, imaš veliko imanje na mnogo godina. Otpočini! Jedi i pij i uživaj! Ali mu Bog reče: Luđače, još ove noći, potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' (Lk 12, 16-20). I priču je Isus završio riječima: ''Tako biva onome koji sebi zgrće blago, umjesto da bude bogat u Bogu.'' 2. Kolika ludost odvraćanje od Boga! Kolika ludost prikloniti se pustom i praznom materijalističkom shvaćanju života! Koja korist od materijalističke filozofije, o kojoj govori Sveti Otac, kad Bog i onima koji je šire i onima koji je slijede i prihvaćaju rekne: ''Luđače, još ove noći potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Koja korist od zgrtanja novca, od kulta tijela, od pretjerane udobnosti života, kad Bog svima zajedno dovikne: ''Luđače, još ove noći potražit tu dušu tvoju od tebe. Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Koja korist od bestidnoga štiva, od neobuzdanih užitaka, od, pustoga egoizma, koji ne pozna bližnjega svoga, kad mu Bog dovikne: ''Luđače, još ove noći potražit ću dušu tvoju od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio?'' Ne, ne! Dobra ovoga. svijeta, ma kakva bila, ne mogu usrećiti čovjeka. To može samo Bog. I zato govori psalmist: ''Blago narodu u kojega je Bog Gospod!'' (Ps 143,15) Sv. Augustin, veliki crkveni učitelj, po svom običaju duhovito meditira o ovom psalmu i govori: ''Katkada idemo putem i opazimo sjajne unosne posjede. I mi pitamo: kom pripada ovaj posjed? Kažu nam ime posjednika i mi odmah kažemo: sretnoga li čovjeka! Ludost je što govorimo: sretan komu pripada ona kuća! Sretan komu pripada onaj komad zemlje! Sretan komu pripada ona stoka! Sretan kome pripada onaj sluga! Sretan onaj koji ima takvu družinu! Ne govori takve ludosti ako hoćeš čuti istinu. 'Sretan narod u kojega je Bog Gospod!' Jer nije sretan onaj kojemu pripada onaj posjed, nego onaj kojemu Bog pripada ... O Gospode, Bože moj! O Gospod Bože naš! Daj da pođemo k Tebi. Učini nas sretnima po Sebi! Mi nećemo da budemo sretni po zlatu, niti po srebru, niti p zemljištima. Mi nećemo da budemo sretni po ovim zemaljskim, ništavim prolaznim dobrima ovoga života ... Učini nas sretnima po Sebi, jer: 'Sretan narod u kojega je Bog Gospod!''' Eto, koliku zahvalnost dugujemo našoj nebeskoj Maj Presvetoj Djevici Mariji kada kaže sv. Bernardici: ''Obećajem te učiniti sretnom, ali ne na ovom svijetu, nego na drugom.'' Nitko nije, izuzev dakako Boga, bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća ohologa faraona. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća oholog Nabukodonosora i pijanoga Baltazara kralja. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća nekoć mudrog Salomona kralja. Nitko nije bolje od nje znao kako je završila pusta zemaljska sreća Aleksandra Velikoga, Antioha, Heroda, Pilata, Nerona, Dioklecijana i tisuća i tisuća drugih, u kojima je ludi ovaj materijalistički svijet gledao vrhunac pojma zemaljske sreće. Ali isto tako nije nitko bolje od nje znao kakvom je vječnom srećom urodila vjera ili život po načelima Božjim jednoga Abela, Noe, Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija, pokornika Davida kralja, velikih proroka Ilije, Elizeja, Izaije, Jeremije, Ezekijela, Danijela, onih svetih žena, kao što su bile Sara, Judita, Estera, Ana, Elizabeta, [zatim] sv. Josip, Ivan Krstitelj, Zaharija, vjera i život svetih apostola, mučenika prvih stoljeća kršćanstva, sve amo do naših dana; onih svetih pustinjaka iz prvih kršćanskih vremena, na čelu s njihovim patrijarsima: sv. Pavlom i Antunom Pustinjakom; tolikih svetih redovnika i redovnica kroz stoljeća kršćanstva; tolikih svetih žena, djevica i udovica, kao što su Agneza ili Cecilija, kao što su sv. Pavla udovica ili sv. Monika, kao što su recimo bI. Ana Taigi, divna supruga i majka obitelji, i mnoge duge svete majke obitelji. Veliku, veliku zahvalnost dugujemo našoj nebeskoj Majci da je ovom opomenom Bernardici ujedno i nas opomenula da ne tražimo sreću na zemlji i u zemaljskim dobrima, nego na nebu i nebeskim dobrima. A da nije uzalud poučavala svoju miljenicu, dokazuje više događaja što su ih zabilježili povjesničari lurdskih ukazanja. Jednog ćemo sada spomenuti. Jednoga dana, da li u dobroj nakani da zbilja pomogne Bernardici i njezinim roditeljima u siromaštvu ili da ih izvrgne ruglu zbog ukazanja ako se polakome za novcem, dođe neki čovjek u njihovu kuću baš kad su bili u velikoj nevolji i siromaštvu. Postavi na stol vrećicu punu zlatnih dukata i reče Bernardici: ''Ja sam bogat, pa mi dopustite da vam u vašoj nevolji pomognem.'' Bernardica je odmah pocrvenjela u licu i odgovorila mu: ''Ja to neću primiti, gospodine, uzmite to natrag.'' ''Ali, drago dijete'', nastavi ovaj, ''to je za Vaše roditelje, kojima je to potrebno.'' Ali odmah i otac i majka njezini poviču: ''Ne, ni mi, ni Bernardica nećemo uzeti ništa. Zadržite Vi svoje zlato za sebe.'' Čovjek je otišao, a sv. Bernardica ostala vjerna Bogorodičinoj pouci, i sada uživa slavu nebesku i onaj pravi život, koji je samo u Bogu, kako veli psalmist: ''Jer u Tebe je izvor života!'' Primimo i mi k srcu pouku Majke Božje! Materijalistički nazor na svijet baca nam na stol pregršt sjajnih obećanja, iza kojih se skriva vječna smrt. Majka Božja daje samo kratku opomenu, kao Bernardici, ali iza te opomene skriva se vječni život u Bogu. |
15.07.2008., utorak
11. Poštovanjem jedan drugoga pretječite! (Rim 12,10)
Kad je prije sto pedeset godina pukla u gradu Lurdu vijest o pravom ukazanju neke tajanstvene osobe, to jest Majke Božje, što se kasnije utvrdilo, mnogi su se ljudi tomu rugali i smijali, pripisujućito fantaziji jedne budalast ženske dječje glave. Ali su mnogi ljudi dolazili u stan obitelji Soubirous čuti malo više o toj stvari. Tako su jednoga dana došle dvije žene – gospođa Millet i gospođica Antonia Peyret. Ušle su u kuću upravo u času kad je majka Soubirous silno grdila svoju kćerku Bernardicu, zato što ju je molila da je opet pusti ići k Masabjelskoj špilji. Ove dvije žene prihvate zgodu i podupru molbu Bernardičinu. Dok se majka Bernardičina još protivila, rekoše joj: ''Vi uzimate na se veliku odgovornost. Tko zna, ne protivi li se vaš postupak Božjoj namisli?'' I te su riječi djelovale na majku Soubirous, koja je bila duboko kršćanska duša, te je konačno popustila i dopustila da drugo jutro ranom zorom te dvije žene otprate njezinu kćerku do špilje Masabielle. I tako se dogodilo. To je bilo treće ukazanje Majke Božje prije sto pedeset godina maloj sv. Bernardici 18. veljače 1858. god. Kad su stigle do špilje, Bernardica je kleknula i počela moliti krunicu, dok su dvije žene klečale iza nje. Najednom Bernardica usklikne, puna svete nebeske radosti: ''Dolazi! Eno je tamo!'' I poklonila se do zemlje. Nas iz ovog trećeg ukazanja Gospina ukazanja zanimaju tri stvari radi velike pouke. O prvim dvjema govorit ćemo u ovoj propovijedi, a to je molba Majke Božje Bernardici: ''Hoćeš li biti tako dobra, pa dolaziti ovamo kroz petnaest dana?'' Nadalje, kad se Gospa nije htjela poslužiti perom i papirom da napiše što želi, kako je to zamolila gđica Peyret, koja je u tu svrhu bila donijela papir i pero, zapitala je gđica Peyret preko Bernardice bi li možda ona morala otići ispred špilje, zbog Gospe, i možda ne bi smjela više dolaziti? No kad je Bernardica zapitala Bogorodicu, dobila je odgovor da ove dvije žene mogu slobodno doći s Bernardicom, dapače i mnogi drugi ljudi. S posebnim je miljem Presveta Bogorodica gledala, veli Bernardica, na gđicu Peyret. 1. Možda će tko zapitati kakvu bi pouku mogle sadržavati ove Bogorodičine riječi? A mi odgovaramo: veliku, i to upravo za ove naše dane. Zašto? Zato jer se nikada u povijesti ljudska osoba nije manje cijenila nego u ove naše dane, makar su puna usta filantropije upravo onima koji na svakom koraku gaze nogama ono o čemu najviše trube i žele se pokazati kao čovjekoljubivi ljudi. A što kaže apostol? ''Poštovanjem jedan drugoga pretječite!'', veli sv. Pavao apostol u Poslanici Rimljanima. Samo se malo zamislimo o ovom prizoru u lurdskoj špilji! Tko je na jednoj strani? Presveta Bogorodica, Majka Isusa Krista! Otkad je svijeta i stoljeća nitko je u rodu ljudskom nije nadvisio svojim dostojanstvom niti će je ikada nadvisiti. Što su prema njoj sve carice i kraljice ovoga svijeta? Ne samo one koje su osramotile kraljevsko prijestolje svojim sramotnim životom, kao što je Kleopatra, kao što je Elizabeta I., engleska kraljica kao što je Katarina II., ruska carica, i tolike druge, nad čijim se skandalima još i danas sablažnjuju oni koji čitaju njihovu povijest. Ne samo takve carice i kraljice, jer te se uopće ne mogu uspoređivati s nenadmašivom moralnom veličinom Majke Božje, nego i one koje su blistale svetačkom aureolom na carskom ili kraljevskom prijestolju, kao što su bile carice sv. Pulherija i sv. Kunigunda, kao što je sv. Elizabeta, portugalska kraljica, i mnoge druge. Što su prema Majci Božjoj i najučenije glave ovoga svijeta, prema Njoj, koju zovemo Prijestolje Mudrosti? Što su prema Njoj sve vojske ovoga svijeta, za čiju moć veli Crkva da je ''strašna kao za boj dobro uređena vojska''? Svojom moralnom veličinom i svetošću, svojim dostojanstvom, svojom moći, svojom mudrošću i svim ostalim svojstvima nenadmašivo nadvisuje Bogorodica ne samo ovoga ili onoga čovjeka, nego cijeli ljudski rod. I ne samo ljudski rod, nego i sve anđeoske zborove, makar bili uzvišeni baš kao oni najviši duhovi, serafini. A tko je s druge strane u ovaj čas? Jedna djevojčica od trinaest-četrnaest godina, koja nije završila nikakvih viših škola, koja je još pastirica, koja zbog siromaštva mora skupa sa svojom sestricom Marijom ići kupiti suhe otpatke drva što ih je naplavila rijeka Gava, da im majka ima na čemu pripremiti onaj mršavi obrok kakav je jela njezina obitelj. Jedna djevojčica za koju nikada nitko ne bi saznao u povijesti i koja bi bila zaboravljena, baš tako kao i one djevojčice iz indijanskih prašuma, da joj se Gospa nije ukazala i tako od nje učinila jednom od najpoznatijih osoba svijeta, o kojoj je prije dvije godine opet izišla posebna knjiga s brojnim slikama i raširena po čitavom kulturnom svijetu. Dakle, s jedne strane neizmjerna veličina - Majka Božja. S druge strane jedno skroz nepoznato, siromašno i još k tomu boležljivo djevojče - mala Bernardica. Pa ipak, što vidimo? Ta neizmjerno uzvišena nebeska Gospa, koja bi mogla i te kako s visoka, štono se kaže, zapovijedati ovakvom jednom djevojčetu, s tom istom djevojčicom postupa s najvećim obzirom, s najvećim poštovanjem, točno prema riječima .apostolovim: ''Poštovanjem jedan drugoga pretječite!'' Ni jedne riječi kakve zapovjedi, nego upravo ponizna molba: ''Hoćeš li biti tako dobra, pa dolaziti ovamo kroz petnaest dana?'' Kao da se radi o dobru nebeske Gospe, a ne o dobru i te siromašne djevojčice i nas nesretnih ljudi! Kakva škola za sve nas! Kakva opomena da visoko cijenimo svako, pa i najzadnje ljudsko biće! Da je to volja Božja, dokaz nam je ne samo ovaj prizor u Masabjelskoj špilji (gdje Gospa umjesto da zapovijeda jednom bijednom ljudskom stvorenju, koje je neusporedivo niže od nje, ljudsko biće ponizno moli), nego su nam dokaz za to i mnoge druge zgode iz Svetoga pisma i kasnije povijesti Crkve. Pogledajte na primjer u Svetom pismu u Knjizi Sudaca, kako onaj Anđeo Gospodnji, a ukazao se zapravo sam Bog, kako On najprije pozdravlja Gideona; umjesto obratno, i daje mu više moleći nego nalažući zadaću, da oslobodi svoj narod od ropstva madijanskoga. I ništa mu ne smeta u to poštovanju isprika Gideonova: ''Oprosti, Gospodaru moj ... Eto rod je moj najmanji u plemenu Manašejevu, a ja sam posljednji u obitelji svojoj!'' (Suci 6,15). Baš prema takvima Bog kao da pokazuje najveće poštovanje. Pogledajte u Svetom pismu kakvo je poštovanje iskazao anđeo Rafael prema starcu Tobiji i njegovu sinu! Kakvo je poštovanje iskazao anđeo Gabrijel, prema Zahariji! Kakvo je poštovanje iskazivao kralj David prema svom krvnom neprijatelju Šaulu! Kakvo je poštovannje iskazivao sv. Pavao apostol, ne samo prema svojim vjernici kršćanima, nego i krvnim svojim protivnicima! Kakvo poštovanje iskazivao sv. Petar prema svima s kojima je dolazio u dodir! I kad od strahopoštovanja pada pred njim na koljena satnik Kornelije, Petar ga odmah diže uz riječi: ''Ustani, i ja sam samo čovjek!'' (Dj 10, 26). A što da tek kažemo o Isusu Kristu, najvećem učitelju čovječanstva! Kakvo poštovanje prema Mariji Magdaleni, Zakeju cariniku, razbojniku na križu, ženi Samaritanki, koji su svi skupa bili za Židove izmet ljudskoga društva! Ovaj je prizor iz Masabjelske špilje velika pouka i velika opomena upravo za ove naše dane, kad je vrijednost ljudske osobe spala na ništa. Svi se dobro sjećamo strahota i groza Drugog svjetskog rata, kad su milijuni ljudskih bića bili gušeni plinom ili inače zvjerski ubijani u kojekakvim kazamatima samo zato jer nisu bili istoga nazora na svijet kao njihovi mučitelji; kad su bili slani u koncentracijske logore milijuni ljudskih bića, s kojima se najstrašnije postupalo. I nemojte misliti da je to malena stvar, prijezir ljudske osobe. To je gadna povrjeda zakona ljubavi prema bližnjemu. A vi znate što je rekao Krist: ''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe!'' 2. A gdje je korijen, gdje je razlog da se prezire bližnjega? U oholosti. Zato i veli sv. Toma Akvinski: ''Nitko ne može pravo ljubiti onoga koga prezire.'' I zato nam je razumljivo da đavao u raju nije mogao ljubiti Adama i Evu, faraon Mojsija i Izraelce, Šaul Davida, Holoferno narode koji nisu pred njim padali na koljena, Aman Mardoheja, Antioh Židova, Herodijada sv. Ivana Krstitelja i tako redom. Ako želimo biti puni poštovanja prema bližnjemu, a to moramo, jer je svaki bližnji zjenica oka Božjega, okanimo se svake oholosti, od koje je došlo i dolazi sve zlo na ovaj svijet. Budimo iskreno ponizni, kao što uči apostol Pavao u Poslanici Filipljanima: ''Ništa ne činite uz prkos ili za taštu slavu, nego u poniznosti neka jedan drugoga smatra većim od sebe'' (Fil 2,3). I da to nije bila prazna riječ u ustima apostolovim, vidimo najbolje iz one zgode, kad šalje natrag roba Onezima njegovu gospodaru Filemonu i moli Filemona za Onezima, prezrenoga roba: ''A ti ga, to jest, moje srce primi'' (Flm 1, 12). Tako neka Filemon primi Onezima, makar je rob i makar mu je bez dozvole odbjegao, tako kao da prima srce Pavlovo. 3. Čuli smo još kako je Presveta Bogorodica s miljem gledala i ove dvije žene što su bile dopratile Bernardicu. Nije tražila da odu, dopustila je da dolaze kroz petnaest dana zajedno s Bernardicom na mjesto ukazanja u Masabjelskoj špilji. Povjesničari ukazanja tvrde da su ove dvije žene bile članice Marijine Kongregacije. Gospa i naša nebeska Majka ljubi sve ljude, jer je za sve ljude umro Sin Božji i Marijin Isus Krist. Ali izgleda da na neke ljude gleda s posebnim materinskim miljem, a to su oni koji se posebno odlikuju u ljubavi i štovanju Bogorodice, kao što su njezini kongreganisti, članovi raznih bratovština Majke Božje, kruničari, trećoredci i slično. Zar nam nije to dovoljno da se svi natječemo u ljubavi prema našoj nebeskoj Majci? I da po njezinu primjeru budemo uvijek puni poštovanja prema svakoj ljudskoj osobi, pa čak i jadnim grješnicima, dok god žive na ovoj zemlji? Još samo jedan mali primjer toga Bogorodičina strahopoštovanja prema ljudskoj osobi, i njezine ljubavi prema njezinim štovateljima, kao što su, rekosmo, kongreganisti i njima slični. Za sva vremena ostat će u uspomeni veliki apostol grada Napulja sv. Franjo od Jeronima, član Družbe Isusove. Između ostaloga, priveo je natrag kršćanskom životu i k Bogu oko 4000 javnih bludnica. A nešto bjednijega i prezreni jedva da ima na zemlji. On je propovijedao javno na trgovi ulicama grada Napulja, a uvijek ga je pratila s križa zastavama četa njegovih kongreganista. Neka mlada bludnica iz takve žalosne kuće, više ga je puta slušala propovijedati s prozora svoga stana i više puta odlučila obratiti se. No, sotona je uvijek uspijevao zadržati je na starom putu, putu sramote i propasti. Tako su prošle opet četiri godine njezina žalosna života. Jednoga popodneva u mjesecu svibnju spavala je svojoj sobi i sanjala, kako joj neko tajanstveno biće nudi punu kesu dukata uz uvjet da ostane na stazi grijeha kojom je tada išla. Najednom joj se ukaže divna gospođa u kraljevskom plaštu i reče joj: ''Ustani! Naskoro će doći o. Franjo s misijom. Idi i baci se pred njega!'' Nesretnica je bila potresena. Ali je opet zaspala. Eto iznenada opet one gospođe koja joj reče: ''Još spavaš? Digni se odmah jer dolazi o. Franjo.'' Probudila se i u isti čas već začuje na ulici pjevanje Franjinih kongreganista koji su ga redovito pratili. Skočila je iz kreveta, pojurila na cestu, kleknula pred svim svijetom, kao nekoć Magdalena, odrezala si kosu i s pomoću Božjom i svečevom dovršila život u popravilištu u iskrenoj pokori. Vidite li kako Bogorodica ne prezire, nego vodi i te kakovu brigu i o talogu ljudskog društva, kao što su javne bludnice? Kako se u tu svrhu, da ih privuče k Bogu, služi svojim posebnim štovateljima, kakav je bio sv. Franjo od Jeronima i njegovi kongreganisti? Kako na te svoje štovatelje gleda s posebnim materinskim miljem? Zato nam njezino treće ukazanje u Lurdu prije sto pedeset godina daje u tom pogledu divnu i veliku opomenu. |
12.07.2008., subota
10. Naša je domovina na nebesima (Fil 3,20)
Kad se prije sto pedeset godina Lurdom pronio glas o Bogorodičinu ukazanju, a nije se još pravo znalo tko se zapravo ukazao, imala je sv. Bernardica mnogo neprilika od vlastite majke, koja je sve to držala đavolskom utvarom i prijevarom. I bojeći se ruganja drugih mještana, strogo je zabranila svojoj kćerci da odlazi u Masabjelsku špilju. Ipak je na nagovor drugih osoba popustila i dopustila Bernardici opet ići do špilje. Taj put pratilo je Bernardicu deset drugih djevojčica. Znale su vrijednost blagoslovljene vode, pa su ponijele sa sobom jednu bočicu. Ako se radi o sotoni, tom krvnom neprijatelju roda ljudskoga, neka ga Bernardica poškropi svetom vodom, pa će sigurno izmaknuti. Kad su stigle do špilje, Bernardica klekne i počne moliti svoju krunicu. Najednom, sva dršćući od veselja pred nebeskom prikazom, poviče: ''Evo je, evo je!'' Nato joj odmah jedna djevojčica dade blagoslovljenu vodu da njemo poškropi prikazu. Kad je Bernardica poškropila Bogorodicu, a nije još znala tko je Ona, reče svojim družicama: ''Ona se na to ništa ne srdi, još odobrava i smješka se prema svima nama.'' Sve su djevojčice odmah pokleknule, dok je Bernardica zasjala nadzemaljskom svjetlošću i nepomično uprla oči u Djevicu. Dugo je tako nepomična i preobražena gledala u nebesku Majku, pa su se njezine družice pobojale da joj možda nije pozlilo. Uto su došle dvije starije žene i pozvale u pomoć mlinara iz obližnjeg mlina, čovjeka od 28 godina. On se na vijest o tom prikazanju najprije posprdno nasmijao i pošao prema mjestu na kojem je Bernardica klečala. Ali čim ju je opazio, bio je uvjeren da tu nebo ima posla. Tako ga je zadivio lik klečeće Bernardice u ekstazi. Odnio ju je, više nego odveo, do mlina gdje je ushićenje Bernardičino prestalo. Tako je proteklo drugo Gospino ukazanje prije sto pedeset godina u Lurdu dana 14. veljače 1858. Ali nas danas u Bernardičinu opisu toga ukazanja zanima jedna druga stvar. Kad je, naime, poškropila Bogorodicu svetom vodom, ona se blago osmjehnula, oči digla prema nebu i načinila znak svetoga križa. 1. Može li naša draga Mati Božja današnjem materijalističkom svijetu sto pedeset godina nakon ukazanja pokazati išta ljepše no oči uprte u nebo? Mislim da ne može. Jer to je najljepša potvrda onome što kaže sv. Pavao apostol u Poslanici Filipljanima: ''Naša je domovina na nebesima.'' (Fil 3,20) Ta kako bi drukčije i moglo biti, kad je naša jedina zadaća hvaliti i slaviti Boga, služeći mu kao dobra djeca na zemlji, da se onda sjedinimo s izabranima u nebo, i s njima zajedno kroz sve vijeke pjevamo, što je i Bogorodica ponavaljala uz moleću Bernardicu: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Naša je domovina na nebesima! Mnogi, nažalost, mnogi to ne shvaćaju. Tko su ti ljudi? Oni o kojima isti apostol Pavao govori u toj poslanici: ''Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko.'' (Fil 3, 18-19) Apostol s bolom gleda, štoviše, plače nad onima koji su nekoć po svetom krstu postali udovi otajstvenog tijela Kristova, a sad se ovako niskim stvarima odmetnuli od Njega, postali Njegovi neprijatelji. Ima li možda krivo? Zar da čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku besmrtnoga Boga, zar da taj čovjek bude rob pijanstva? Zar da taj čovjek bude rob besramne mode, koja, nažalost, često priređuje, napose kod ženskoga svijeta, izložbu ženskoga mesa, a ne ljudske osobe? Zar da taj čovjek bude rob nedopuštenih seksualnih užitaka? Zar da se dade od njih sniziti ispod životinje? Njemački kažnjenički duhovnik Arthofer zabilježio je u svojoj duhovničkoj službi mnogo strahovitih primjera dokle može pasti čovjek koji je ostavio mili jaram Kristov i svojoj se krivnjom otrgnuo od mističnoga tijela Kristova. Piše taj duhovnik: ''Na bijelu nedjelju 1928. godine stajao sam kod smrtne postelje jednog stražara, čestita i vrijedna čovjeka. Podijelio sam mu posljednju pomast. Za kratko vrijeme njegove su oči poprimile izgled stakla. Bio je mrtav. Tko ga je ubio? Ubio ga je jedan kažnjenik koji je cijeli svoj život služio samo nemoralu. I tako je padao iz dana u dan sve dublje i svoju ljudsku čast već odavno prodao i izdao. I jer mu je ovaj čestiti stražar bio zapreka na putu njegovih nemoralnih planova, ubio ga je. I to kako! Jedan udarac nožem u zatiljak. Jedan udarac nožem u prsa. Jedan udarac nožem u lice. Nekoliko udaraca nožem po rukama, tako da su bile potpuno onesposobljene da se brane od smrti. Jedan udarac nožem u srce. Sve u svemu sedamnaest grdnih rana što mu ih je zadao taj ubojica. Nakon svog gadnog čina nije ubojica poznavao nikakva kajanja. Četrnaest dana nakon počinjenog ubojstva našli su toga ubojicu u ćeliji, obješena na užetu. To me je još više potreslo negoli smrt vrijednoga stražara, na smrt dobro pripravnoga. Dugo sam stajao pred lešom upravo s užeta skinutog zločinačkog robijaša. Ležao je preda mnom otvorenih usta, namrštena čela, stisnutih pesnica: mrtav, ali živa slika svojih životinjskih strasti.'' Razumijete li sada, braćo i sestre, tugu apostolovu i njegovo plakanje nad onima koji su po svetom krštenju bili nekoć živi udovi otajstvenog tijela Kristova, a sada okrenuli vjerom i žive kao neprijatelji križa Kristova, da umru onda kao sotone? Razumijete li mili pogled naše nebeske Majke Marije uperen prema nebu, kad ju je mala sv. Bernardica poškropila svetom vodom? ''Djeco moja'', kao da je htjela reći ta predobra nebeska Mati, ''djeco moja, naša je domovina na nebesima, kao što vam je apostol davno prije rekao, a ja vam sada potvrđujem.'' 2. I bez obzira na ovo što smo malo prije rekli, zar nije ljudski život pun neprestanih boli, jada i nevolja? Pa čovjek, da ne bude stvoren za nešto uzvišenijega, nego za par godina ovoga kukavnog ljudskog života? To je nemoguće! Cijeli ljudsko biće svojim stremljenjima za trajnom srećom dovikuje čovjeku: ''Ad maiora natus sum! Ja sam stvoren za nešto više negoli je taj prekukavni ljudski život.'' Zar da onako svet i pravedan čovjek, kao što je bio Job, primi kao nagradu gubitak svih svojih sinova i kćeri, svih slugu i sluškinju, svega svoga imanja? Zar da kao zadnju nagradu primi strašnu bolest gube? Zar da kao zadnju nagradu primi izrugivanje vlastite žene, ujedanje nekadašnjih prijatelja? To je nemoguće. Taj vječni ljudski instinkt za trajnom srećom mora negdje naći zadovoljenje, a to je na nebu, kao što govori apostol, a Mati Božja potvrđuje prigodom svoga drugog ukazanja, kad upire svoj mili pogled prema nebu: ''Djeco moja, naša je domovina na nebu!'' Zar da onaj svet i pravedan čovjek kao što je bio starac Tobija, primi kao zadnju nagradu svoga čestitog života progonstvo na smrt od bezbožna kralja, uništenje svega svoga imetka, da mu se ruga vlastita žena i da konačno oslijepi? Taj čovjek, koji nije nikada crva zgazio, koji nije nikada gladnoga pustio a da ga ne bi okrijepio, koji nije nikada pustio čovjeka u nevolji a da mu ne bi pružio pomoć, koji je mrtve pokapao da ih ne požderu na sramotu ljudskoga roda divlje zvijeri i psi, usprkos kraljevoj zabrani, koji je samo dobro čini sve dane svoga života? To je nemoguće! Neodoljiva čežnja ljudskoga srca za vječnom srećom mora negdje naći svoje zadovoljenje, a to je u nebu, kao što govori apostol, a i Mati Božja potvrđuje to svojim ukazanjem Bernardici, dižući svoj mili pogled prema nebu, kao da hoće reći: ''Jadna moja zemaljska djeco, nije tu na zemlji vaša domovina. To je samo dolina suza na koju ste osuđeni od pravde Božje zbog grijeha poraroditelja. Milošću Kristovom vraćeno vam je opet pravo i dostojanstvo djece Božje. Gore, gore na nebu, tu je vaša prava i vječna domovina!'' I pođite tako kroz svu povijest čovječanstva, napose kršćanstva. Zar da zadnja nagrada onih svetih proroka za njihov čestiti život bude kamenovanje kao u Jereminijinom slučaju? Prepiljenje pilom kao u Izaijinom slučaju? Mučenička smrt kao u slučaju svih apostola osim jednog, a koji je prošao kroz sto godina svoga života možda najveći martirij? Mučenička smrt milijuna kršćana kroz tri stotine godina progonstva u Rimskom Carstvu? Patnje milijuna ljudi u našim danima što izgibaju na svim dijelovima svijeta u logorima, tamnicima, prisilnim radovima, emigraciji i drugim zlima? To je nemoguće! Neodoljiva čežnja srca ljudskoga za trajnom srećom mora negdje naći svoje zadovoljenje, a to je u nebu, kao što apostol govori a Mati Božja potvrđuje svojim ukazanjem u Lurdu, kada diže svoj mili pogled prema nebu, dovikujući bez riječi svojoj zemaljskoj djeci: ''Djeco moja, nije ovdje na zemlji vaša prava domovina. Vi ste samo putnici, prognanici u toj dolini suza, osuđeni privremeno na to progonstvo od pravde Božje zbog grijeha praroditelja. Vaša prava domovina je nebo, koju vam je priskrbila milost Kristova i gdje ćete sigurno stići ako idete putovima koje vam je on označio u zakonu Evanđelja! Uperite pogled zajedno sa mnom prema nebu, prema vašoj pravoj nebeskoj domovini. Pustite na zemlji živine koje imaju pogled uperen na zemlju, jer su za nju stvorene. Ali vi ne! Kao djeca Božja, vi ste baštinici divnoga neba!'' 3. Recite mi iskreno, bi li bilo dostojno čovjeka da se ugleda u onog maloprije spomenutog ubojicu pa da, slijedeći ga u životinjskim strastima, završi slično njemu kao dijete Sotone? Ili, nije li časnije da zajedno s Bogorodicom, našom nebeskom Majkom, upravimo svoj pogled oprema nebu, našoj pravoj domovini, i u borbama i mukama ovoga života putujemo nezaustavljivo prema našem vječnom cilju? Nismo na tom putu sami niti bez pomoći. S nama je trajno naša nebeska Majka, da nas vodi, da nas brani, da nas savjetuje, da nas čuva. Poznato nam je iz povijesti kršćanstva kako su u prvim vremenima kršćanstva pustinje bile prepune svetih pustinjaka, koji su u pokori i molitvi provodili i završavali svoj život, kao sv. Antun pustinjak, sv. Pavao pustinjak, sv. Simeon Stilit, Makarije, Pahomije i bezbrojni drugi. O jednom takvom pustinjaku, Ivanu, pripovijeda se da je u svojoj pustinjačkoj osami u nekoj špilji blizu Jeruzalema imao svjetiljku u kojoj je gorjelo ulje dan i noć pred slikom Presvete Bogorodice. Pustinjak Ivan priuštio si je ipak više puta u godini hodočašća, pješice dakako, sa štapom u ruci, u razna kršćanska svetišta, kao što su Golgota, gdje je Isus razapet, Efez, gdje je prema predaji živjela Majka Božja, pa Sinaj, gdje je Bog izdao Izraelcima i rodu ljudskomu deset zapovijedi Božjih, itd. Kad bi Ivan pustinjak polazio na put, pomolio bi se pred slikom Majke Božje: ''Majko Božja i naša Gospodarice, ja idem sada na dalek put, mnogo dana. Vodi sama brigu da se ne ugasi svjetlo pred Tvojim svetim likom, dok se ne vratim.'' I kad bi se pustinjak Ivan vratio s hodočašća, katkad i nakon nekoliko mjeseci, svjetiljka je, kažu, mirno gorjela kao i kad je pošao na put. Naš je život hodočašće na ovoj zemlji, kao i pustinjaka Ivana. Molimo se Majci Mariji da podržava plamen vjere i ufanja u našim srcima, dok ne stignemo s hodočašća u ovoj dolini suza u nebesku domovinu. Amen. |
