Lourdes: 1858-2008
22.08.2008., petak
20. A oni hule na ono što ne razumiju (Jd 9)
S obzirom na posljedice, neki pisci o Lurdu smatraju najvažnijim deveto ukazanje Majke Božje sv. Bernardici. Tada je, naime, poteklo ono čudesno vrelo koje još i danas, nakon sto pedeset godina, teče nesmanjenom snagom, i čija se voda raznosi na sve strane svijeta kao čudesna lurdska voda za tjelesnu i duševnu okrjepu tisućama ljudi. Očevidci toga ukazanja, među kojima je bio i liječnik dr. Dozous, koji je dobro znao da nikada nije kap vode provrla prije toga u onoj kamenoj špilji, ovako opisuju to ukazanje: ''Bernardica je (25. veljače 1858.) rano ujutro već stajala pred špiljom, lijepa kao anđeo, zanesena u svom viđenju. Poslije kratkog razmišljanja razmakne rukama grane divlje ruže i poljubi zemlju. Onda se vrati nešto natrag i upade u uznesenje. Na završetku druge ili treće desetice krunice opet je ustala, bila je smetena. Neodlučno pođe prema rječici Gavi, ali se odjednom malo zaustavi i pogleda natrag, kao čovjek koga netko zove. Stala je prisluškujući što joj dojavljuje glas iz špilje. Zatim dade glavom znak da razumije i počne hodati, ali ne prema Gavi nego prema špilji, i to k desnom kutu. Zaustavi se i počne gledati oko sebe kao da se u nečem prevarila. Potom podiže glavu prema Gospi, kao da je nešto pita, a onda se odlučno sagne i počne prstima dupsti zemlju. Mala jamica, koju je prstima iskopala, napuni se vodom. Bernardica malo počeka, a zatim popije nešto te vode i njome si opra lice. Onda uze malo trave koja je izbijala iz zemlje i stavi u usta... Svima prisutnima, koji su gledali taj neobični prizor, bilo je tjeskobno pri srcu, bili su vrlo zapanjeni. Kad je Bernardica ustala da se vrati na svoje prijašnje mjesto, bilo je njezino lice zaprljano od one blatne vode. Na taj pogled svi su prisutni samilosno uskliknuli: 'Bernardica više nije pri sebi! Ubogo dijete poludjelo je!''' Ovi su ljudi barem samilosno promatrali Bernardicu. Ali oni koji su sve što se do tada zbivalo u Lurdu smatrali komedijom i zaluđivanjem puka, ti su trijumfirali jer je to bila kao potvrda da oni imaju pravo. Međutim, događaji malo iza toga i danas, nakon sto pedeset godina, bjelodano su dokazali i dokazuju da je Bernardica imala pravo, a da su oni ludi. Nije ta nevina djevojčica kopkala prstima po zemlji od svoje volje, nego po nalogu Majke Božje, na čiju je riječ provro čudesni izvor, koji i danas nakon sto pedeset godina teče tako obilato da svaki dan izbaci dvadeset i dvije tisuće litara bistre hladne vode, i makar se raznosi na sve strane svijeta; nikada je nije ponestalo. Mi ćemo se još idući puta vratiti na ovo vrelo, a danas se obazrimo na izrugivanje sv. Bernardice i njezino proglašenje ludom, od jednih iz samilosti, od drugih iz zlobe. Na to ćemo se samo obazrijeti. Prvi nisu imali zlih nakana. 1. Nije uzalud već sv. Juda Tadej apostol upro prstom na slične ljude, kakvi su bili i ovi zlobni podrugivači, govoreći za njih: ''A ovi pogrđuju ono što ne znaju; a u onom što znaju po prirodi kao nerazumne životinje, propadaju'' (Jd 9). Sa sličnim ljudima imao je posla i sv. Petar apostol, kako se vidi iz njegove Druge poslanice, u kojoj govori gotovo istim riječima kao i Juda apostol: ''A oni kao nerazumne životinje, koje su od prirode stvorene da se hvataju i ubijaju, hule na ono što ne razumiju i propast će kao one'' (2 Pt 2, 12). Ove izjave svetih apostola daju nam razumjeti da se oduvijek nalazilo, nalazi i naći će se, pokvarenih ljudi koji sve što je lijepo, dobro i sveto izvrgavaju ruglu ne bi li sami ispali kao jedini mudri. Nije li se već faraon narugao Mojsiju i Aronu kad su, po nalogu Božjem, došli da mu priopće kako ima pustiti narod izraelski iz ropstva? A što na to faraon? Povikao je baš kao pravi luđak, a ne kao mudrac: ''Tko je Gospod da Ga slušam i pustim da ide Izrael? Ne poznam Gospoda i neću pustiti Izraela!'' Kad su mu Mojsije i Aron ponovno potvrdili da ih zbilja šalje Gospod Bog i da mora pustiti narod, poviče on pun prkosa: ''Mojsije i Arone, zašto odvraćate narod od rada njegova? Idite za svojim poslom ... Eto, već je previše besposličara u zemlji! Hoćete li još i ove odvratiti od njihovih poslova?'' (Izl 5, 2-5). Da je faraon bio lud, a ne Mojsije i Aron, pokazali su malo kasnije događaji. Nije li se i Baltazar, kralj babilonski, narugao Gospodu Bogu kad je na jednoj gozbi dao iznijeti na stol sveto posuđe jeruzalemskoga hrama, što ga je bio dovukao iz Jeruzalema otac njegov Nabukodonosor, da iz tih posuda piju i on i njegovi velikaši i njegove priležnice? Nisu li se i proroku Elizeju narugala ona poganska djeca kad je išao u Betel, a ona za njim posprdno vikala: ''Hodi, ćelo!'' Nisu li se i sinovi Elijevi Hofni i Pinhas izrugivali Izraelcima kad su protiv svih jasnih propisa zakona Gospodnjega tražili da im izručuju meso žrtveno prije žrtve, a ne istom nakon što se skuhalo pri žrtvovanju? Nije li se i kralj judejski Amasja narugao proroku kad ga je opomenuo zbog klanjanja lažnim bogovima edomskim: ''Jesmo li te postavili za savjetnika kralja? Prestani! Zar da te se isprebija?'' (2 Ljet 25,16). Nije li se Šimej rugao kralju Davidu, pomazaniku Gospodnjem, kad je bježao pred sinom Abšalomom: ''Odlazi, odlazi, krvopijo, ti ništarijo!'' (2 Sam 16, 7). A što bi istom bilo kad bismo počeli malo listati po povijesti kršćanstva kroz ovih dvije tisuće godina? Nisu li svete apostole proglasili pijanima kad su puni Duha Svetoga propovijedali evanđelje u Jeruzalemu? Nije li rimski upravitelj Fest ludim proglasio sv. Pavla kad je pred njim razlagao istine evanđelja? Za Voltairea je poznato da je sav njegov život bio ciničko izrugivanje istinama kršćanstva. Kad je jednom zgodom došao u Njemačku u goste Fridriku rugao se kod stola: ''Što se mene tiče, ja bih svoje mjesto u nebu prodao za talir.'' Tisuće i tisuće sličnih primjera možete čuti i vidjeti svaki dan. 2. Međutim, isto tako možete vidjeti kako bijedno svršavaju svi ti izrugivači ako ustraju u svojoj zloći. Faraona je njegovo izrugivanje stajalo veoma skupo. Ponajprije deset strahovitih egipatskih zala, koja su uništila njegovu zemlju, osiromašila narod i poubijala sve prvorođence, a onda pogibija čitave njegove vojske u Crvenom moru. To je bila kazna na ovom svijetu. A na drugom? To je Božja tajna. Kralja Baltazara skupo je stajalo njegovo svetogrđe. Još nisu ni svršili gozbu, već je nevidljiva ruka ispisala na zidu: ''Mane, Tekel, Fares!''. ''Izbrojio je Bog kraljevstvo tvoje i učinio mu je kraj. Izmjeren si na mjerila i nađen si lak. Razdijeljeno je kraljevstvo tvoje i dano Medijancima i Perzijancima'' (Dn 5, 25). Iste je noći bio umoren Baltazar, kralj babilonski, a Medijanac Darije dobio je kraljevstvo. Onu pogansku djecu što su se rugala Elizeju, skupo je stajalo to ruganje. Iz šume su provalile dvije medvjedice i u tren oka rastrgale četrdeset i dvoje djece. Sinove Elijeve skupo je stajalo izrugivanje žrtava Gospodnjih. U jedan dan pala su obojica s Filistejcima. Amasju kralja skupo je stajala uvreda proroka koji je došao po nalogu Gospodnjem. Razbijen je u boju s izraelskim kraljem Joašem, koji mu je porušio zidove Jeruzalema i odnio sve zlato i srebro s taocima. Šimeja je ljuto stajalo izrugivanje pomazanika Gospodnjega kralja Davida. Taj mu je doduše najprije oprostio, ali je kasnije pao od krvničke ruke po nalogu kralja Salomona, kad je prestupio zapovijed njegovu da se nikada ne udaljuje iz Jeruzalema. O ciničkom izrugivaču Voltaireu njegov je liječnik nakon njegove smrti rekao: ''Kad bi đavao mogao umrijeti, on ne bi drukčije umro nego što je umro Voltaire.'' 3. Kad se danas nakon sto pedeset godina sjećamo ukazanja Majke Božje u Lurdu, i izrugivača tih ukazanja i onda i danas, gledajmo da ne padnemo na ljepilo istima, da se ne bi i na nas morala primijeniti riječ apostolova: ''A ovi pogrđuju ono što ne znaju; a u onom što znaju po prirodi kao nerazumne životinje, propadaju''. Ali ne mislimo pritom samo na Lurd nego uopće na sve istine naše svete vjere, koje imaju još veće značenje nego sam Lurd. Istine svete vjere ne upiru se na autoritet ljudski nego na autoritet Božji. Zato i prigovori protiv tih istina mogu biti samo šuplje fraze, ali ih oboriti neće nikada. Jedne godine upravio je švicarski biskup u Baselu Ambuhl pastirsko pismo svojim vjernicima da ih zaštiti od utjecaja podrugivača protiv svete vjere, pa je svoju omladinu tom prilikom podsjetio na zgodu iz njihove povijesti kad je austrijska vojska vitezova bila udarila na Švicarce. Ti su vitezovi bili oboružani dugim kopljima, i stajali su kao željezni zid nasuprot malobrojnim Švicarcima, od kojih je već šezdeset ležalo u vlastitoj krvi, a ostalima prijetila ista sudbina. Tada povikne njihov vođa: ''Udarajte po dršcima kopalja, jer baš su oni šuplji!'' I nastavlja biskup Ambuhl: ''Te bih riječi htio i ja u prenesenom značenju doviknuti vama, mladi prijatelji: Ne bojte se podrugivača vjere, jer su njihovi prigovori protiv naše svete vjere šuplji i nemaju nikakva dubljeg uporišta. Oni hule što ne poznaju. Oni ratuju otupljenim, preživjelim oružjem, koje iznose iz arsenala već sto puta opovrgnutih kleveta i laži''. A da se vratimo na Lurd, navest ćemo vam samo jedan primjer kako su plitke bile sve podvale protiv lurdskih ukazanja, protiv ovoga čudesnag vrela što je poteklo na zapovijed nebeske naše Majke, protiv bezbrojnih čudesnih ozdravljenja što su se tamo zbila. Nakon što je godine 1871. Julka Fournier čudesno ozdravila od vode iz one špilje, njezin je stric E. Arti izdao malu knjižicu u kojoj je ispripovjedio čudesno ozdravljenje svoje nećakinje. Kad su protivnici i izrugivači digli galamu, po običaju, ponudio im je ovakvu okladu: ako dokažu pred povjerenstvom iskusnih liječnika i muževa da su samo dva čuda od onih koje iznaša u svojoj knjizi H. Laser lažna, on je pripravan isplatiti dobitnicima oklade 10.000 zlatnih franaka. Vijest se o okladi brzo proširila na sve strane. Gosp. Arti novac je položio kod tvrtke Tirke u Parizu u Ulici Hannover br. 6. Toj je svoti dodao još 5.000 franaka za troškove povjerenstva, koje će ispitati slučaj. Bila je to krasna prilika za masnu zaradu izrugivačima vrhunaravnosti lurdskih događaja, ukazanja Gospinih. Međutim, gosp. Arti čekao je s okladom nekoliko godina i onda novac spremio opet k sebi jer se nitko, baš nitko, nije javio, a kamoli da bi dokazao neistinitost onoga što je on tvrdio. Vidite li kako su šuplji prigovori ne samo Lurdu, Gospinim ukazanjima i čudesnim ozdravljenjima, nego i protiv svete vjere uopće, što je još mnogo važnije, jer Lurd nije članak vjere, kao što je istina npr. o Presvetom Trojstvu. Ne samo da se nikada ne trebamo bojati tih izrugivača nego udarimo smjelo po njihovim šupljim kopljima, i ostajmo vjerni onome što nas uči sveta vjera, za koju jamči Božji autoritet preko svete Crkve. Inače bi i za nas, kad bismo se pridružili podrugivačima, vrijedila riječ apostola: ''A ovi hule ono što ne znaju; a u onom što po prirodi znaju kao nerazumne životinje, propadaju''. |
19.08.2008., utorak
19. ''Pokora, pokora, pokora!'' (Gospa Bernardici prigodom VIII. ukazanja)
Tri puta je Presveta Bogorodica ponovila svetoj maloj Bernardici potrebu pokore. Tri puta je i ova odabranica Božja, kao što smo rekli, sa suzama u očima ponovila Bogorodičine riječi okupljenu mnoštvu. Pravo je da se po treći put i mi vratimo na ovu temu, jer je od najveće važnosti u ljudskome životu, kao što ste vidjeli iz onih riječi Spasiteljevih Židovima: ''Ako ne budete pokore činili, svi ćete slično izginuti!'' Pretprošli puta smo govorili kako potrebu pokore toliko naglašava Sveto pismo i čitava povijest Crkve, da bi bio ili lud ili skroz propao čovjek koji bi se usudio poricati njezinu potrebu. Prošli puta smo govorili o vrstama pokore, kako su je kroz vjekove vršili sveti ljudi od svoje volje ili im ju je nametala ljubezna providnost Božja, bilo za njihove osobne grijehe, bilo za grijehe drugih, bila to unutarnja ili vanjska pokara. Danas vam pak želimo progovoriti o uspjehu i koristi pokore, koja je tako velika i divna da bi je ljudi morali prihvatiti kao najveći dar iz ruke Božje, a ne bježati od nje kao od najvećega zla. 1. Prva korist pokore jest da je ona naisigurniii put odvraćanja kaznenih sudova Božjih od nas, koji nam prijete radi naših grijeha. Nemojte misliti da mi to samo onako kazujemo. To nas uči Opći crkveni sabor u Tridentu. A taj je Opći crkveni sabor našao kao dokaz tome obilje primjera u Svetom pismu. Mi ćemo samo nekoliko njih staviti pred oči. Za kralja izraelskoga Ahaba Sveto pismo kaže izričito da ''nikada nije bilo čovjeka koji bi se tako kao Ahab dao na to da čini što se nije dopadalo Gospodu.'' (1 Kr 21, 25). Grijeh je počinio kad je unatoč zabrani Božjoj u zakonu Mojsijevu uzeo sebi za ženu zloglasnu Izabelu, kći sidonskoga kralja Etbaala, čovjeka ubojice i poganskoga svećenika. Pod vladavinom Ahabovom, a na Izabelina podjarivanje, poubijana je na stotine proroka Gospodnjih u njegovu kraljevstvu, sagrađeni su hramovi poganskom bogu Baalu i Ašeri, bludništvo je cvalo u zemlji i po štovanju te božice, nasilja svake vrste bila su svaki dan na redu. Među ostalim kralj je na nagovor te Izabele dao ubiti pravednika Nabota kako bi sebi prisvojio, protiv svakoga prava, njegov vinograd. Pa što vidimo? Kad je ubijen Nabot po Izabelinu nalogu, a Ahab pošao prisvojiti vinograd Nabotov, izlazi mu u susret sveti prorok Ilija i naviješta mu kaznu Božju: ''Psi će prožderati Izabelu na polju jizreelskom, a tko od Ahabova roda umre u gradu, toga će psi prožderati, tko umre vani u polju, toga će izjesti ptice nebeske!'' Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije, kaže Sveto pismo, haljine svoje, oko gologa tijela stavi pokorničku haljinu i postio je. On je dapače spavao u odjeći pokorničkoj i zabrinut se povlačio naokolo (1 Kr 21,27). I tko bi vjerovao? To je bila samo sjena prave pokore, pa ipak Bog na taj trunak pokore smjesta mijenja svoju odluku, pa on reče proroku Iliji: ''Vidiš li kako se Ahab ponizuje preda Mnom? Pa stoga neću pustiti ovu nesreću za života njegova. Istom za sina njegova pustit ću ono zlo na kuću njegovu'' (1 Kr 21, 28 29). Kamo sreće da je Ahab ustrajao u toj pokori i da je njoj dodao još barem nešto dobre volje, Bog se sigurno ne bi bio dao nadmašiti u velikodušnosti i milosrđu ni od ovako grješnoga stvora kakav je bio Ahab. ''Ali, kao što se svinja, koja se okupala, opet valja u kaljuži, a pas povraća na bljuvotinu svoju'' (2 Pt 2, 22), kaže sv. Petar, tako se i ovaj mizerni vladar vratio k svome grješnom životu i žalosno svršio. Bog je ipak za ono malo pokore ostao kod svoje riječi i zlo kojim mu je zaprijetio nije pustio na njega za njegova života. Čuli ste, kakvo je strahovito zlo zaprijetilo gradu Betuliji. Holoferno je s ogromnom vojskom opsjeo grad, žeđa je morila stanovnike, pogibija ili barem žalosno ropstvo bila je neizbježna sudbina svega stanovništva. A ipak? Ne, nego najsjajnija pobjeda uz nečuveni plijen koji im je pao u ruke. Tko je izveo tu čudesnu promjenu? Pokora svete udovice Judite, kao što smo već prošli puta spomenuli. Dok su sve starješine i poglavari narodni izgubili glavu, ona ih kori i stavlja pred oči veliku istinu: ''Gospod je strpljiv. Zato ćemo se pokajati i sa suzama moliti oproštenje od njega. Bog ne prijeti kao čovjek. Zato ćemo se poniziti pred njim i ponizna duha služiti mu i plačući moliti Gospoda, kako bi nam po svojoj volji iskazao milosrđe svoje da se mognemo isto tako podičiti poniznošću svojom, kao što se srce naše dalo smesti ohološću njihovom'' (Jdt 8, 14). Događaji su pokazali da je Judita imala pravo, a ne starješine i poglavari narodni, a njezina pokora bila je jača od četvrtmilijunske vojske neprijateljske. Čuli ste, kakva je strahovita pogibelj zaprijetila narodu židovskom u za vrijeme Asvera, perzijskoga kralja, a na nagovor bezbožnog Amana. Imali su biti istrijebljeni u jedan dan do posljednjega čovjeka. U zadnji se čas sudbina promijenila. Tko ju je promijenio? Pokora svete kraljice Estere. Ona je na žalosnu vijest o dekretu uništenja svoga naroda poručila Mardoheju i svim Judejcima u glavnom gradu Suzi: ''Idi i skupi sve Judejce što se nalaze u Suzi, postite za me, tri dana i tri noći ništa ne jedite i ne pijte! I ja ću sa svojim sluškinjama postiti. Onda ću otići kralju... '' (Est 4, 16), to jest izmoliti milost. I uspjela je. Narod je njezin bio spašen, a na vješala otišao Aman, začetnik toga zla. David je počinio preljub i ubojstvo nevinoga čovjeka. Grijeh to strašniji što ga nije počinio običan čovjek, nego najmoćniji i najslavniji kralj tada njega vremena. Pa ipak? Čim je prorok Natan po nalogu Božjem navijestio kralju njegov zločin i kaznu koju Bog kani izvršiti nad njim, David je iz punine srca zavapio: ''Sagriješih Gospodu!'' Mali čin pokore, ali duboke i iskrene pokore. I već mu u isti mah prorok u ime Gospodnje progovara: ''I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti'' (2 Sam 12, 13). Petar je sa zakletvom zatajio Krista Gospodina u onoj noći, kad su Isusa uhitili. Počinio je težak grijeh, višestruki grijeh, jer je tu zataju uz zakletvu ponovio nekoliko puta. Ali, tek što su se suze pokajnice počele kotrljati niz njegovo lice, Isus sve oprašta. I ne samo oprašta, nego toga istoga Petra malo kasnije nakon uskrsnuća postavlja vrhovnim poglavarom čitave svete Crkve, govoreći mu: ''Pasi jaganjce Moje, pasi ovce Moje!'' (Iv 21,17). Nije prazna riječ što govori opći crkveni Sabor tridentski: ''Kao najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih smatralo se u svako vrijeme u Crkvi Božjoj da čovjek u pravom pokajničkom osjećanju vrši djela pokore. Za kršćanina pridolazi daljnji razlog k tomu što po zadovoljštini postajemo slični Gospodinu Isusu Kristu, koji je činio zadovoljštinu za grijehe naše ... Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime trpjeli.'' 2. Čuli ste evo odmah i drugu korist pokore. Ona nas čini sličnima našem božanskom Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu. On nije nikada počinio grijeh. A ipak je vršio strahovitu pokoru cijeloga svoga života. Sjetite se betlehemske štalice! Sjetite se bijega u Egipat! Sjetite se života u Nazaretu, u siromaštvu i mučnom radu do tridesete godine! Sjetite se njegova posta četrdeset dana u pustinji! Sjetite se njegovih neprospavanih noći u molitvi za nas grješnike! Sjetite se što je trpio tri godine od farizeja, saduceja i drugih! Sjetite se što je prepatio na Maslinskoj gori, u dvorištu velikih svećenika kad je bio uhićen, u sudnici Pilatovoj, u palači Herodovoj, na križnom putu, na Golgoti! Kakve god pokore činimo, sve je to samo nasljedovanje Isusa Krista, koji je prije nas trpio, nevin i samo radi nas. A ima li veće časti, nego biti sličan Kristu Gospodinu? Zato su svi sveti ljudi, kad su trpjeli, primjerice siromaštvo i oskudicu, imali oči uprte u Krista Gospodina. Onda su slični Isusu. Kad je Papa ponudio sv. Klari Asiškoj da će olakšati veliko siromaštvo njoj i njezinim duhovnim kćerima, svetica je to odmah otklonila riječima: ''Sveti Oče, nikada ni za sav svijet ne bih se htjela odreći sličnosti s Kristom Gospodinom, koji je radi nas postao siromašan.'' Bilo da nas kleveću, bilo da trpimo siromaštvo, bilo da podnosimo druge kakve boli, bilo da nas progone, bilo što mu drago, sve te pokore čine nas sličnima našem božanskom Uzoru, Isusu Kristu, što je najveća čast za čovjeka. 3. Ali nemojte misliti da Bog u nagradi za pokoru ostaje samo kod toga. Čuli ste što kaže sveti crkveni Sabor tridentski: ''Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime zajedno trpjeli.'' A znate li što znači ta buduća proslava? Ni više ni manje nego život vječni. Život vječni, za koji kaže sv. Pavao: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima koji njega ljube.'' (1 Kor 2,9) A ljubav se dakako ne dokazuje praznim riječima, nego pokorničkim djelima, patnjama i mukama za svoga Boga na ovome svijetu. Kakva je ta naša buduća proslava, možete donekle predstaviti riječima sv. Petra Alkantarskog, jednoga od najvećih pokornika što ih poznaje Crkva. Poslije smrti ukaza se velikoj sv. Tereziji u rajskoj slavi i reče: ''Blažena pokora koja mi je pribavila takvu krunu slave u nebu!'' Evo, dragi vjernici, u kratkim crtama što znači poziv Majke Božje u Lurdu: ''Pokora, pokora, pokora!''? Nikada nije ponestalo niti će ponestati plemenitih duša koje će i te kako rado slijediti poziv svoje nebeske Majke, jer znaju dobro ako je drvo pokore gorko i mučno, plod je toga stabla izvanredno slastan, kao što dokazuju riječi apostola Pavla: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo što je Bog pripravio onima koji Njega ljube.'' Rekli smo da je uvijek bilo i bit će takvih plemenitih duša koje se i te kako rado odazivaju zovu Majke Božje. Evo samo malen primjer iz godine 1956. Zrakoplovni pukovnik španjolske vojske Manuel Aleman da la Sota živio je u sretnom braku sa svojom suprugom, dakako ne u kakvom god, nego pravom kršćanskom braku koji poštuje zakone Božje. I gledajući ovaj žalosni svijet koji luta daleko od Boga, a i u želji da usavrše i sebe što više u kršćanskom životu, dogovorno su se sporazumjeli da će ona stupiti u samostan, a on se posvetiti Bogu u svećeničkoj službi. I rečeno - učinjeno! Supruga je stupila u najstroži red, Red karmelićanki Majke Božje u samostanu Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je rođena sv. Terezija Velika. Suprug, zrakoplovni pukovnik, pošao je na studij teologije i 1956. služio svoju prvu misu u prisutnosti mnogih prijatelja i osoba iz javnoga života. Gdje? Upravo u kapeli samostana Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je njegova supruga živjela kao redovnica u najstrožoj pokori, prema pravilima karmelskoga reda. Nakon svršene mise uslijedio je mladomisnički blagoslov. Prva ga je primila, dakako iza rešetaka samostanskih, njegova dobra supruga, a onda svi ostali prisutni. Rekli smo da nikada nije nestalo niti će nestati plemenitih duša koje slijede poziv nebeske Majke: ''Pokora, pokora, pokora!'' Odazvao se njezinu pozivu i ovaj, nekad, bračni par. Čine pokoru i za sebe i za tolike druge ljude: jedno kao svećenik, drugo kao redovnica strogoga reda. Ne bismo li njihov primjer slijedili i mi, svaki na svoj način, prema zvanju, u koje nas je pozvao i stavio dobri Bog? Hoćemo! To neka bude naša tvrda odluka na poziv naše nebeske Majke prigodom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja. Koristit ćemo u prvom redu sebi, a onda i svome narodu i svojoj domovini. Pokora - to je u ovome času i najveći patriotizam! |
12.08.2008., utorak
18. ''Pokora, pokora, pokora!'' (Gospa Bernardici prigodom VIII. ukazanja)
Čuli ste u prethodnoj propovijedi kako je proteklo osmo ukazanje Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu dana 24. veljače. Rekli smo da je to jedno od najvažnijih ukazanja Bernardici, jer je tom zgodom Bogorodica pokazala koji je glavni cilj i svrha njezinih ukazanja: pokora! Tri puta je Gospa ponovila tu riječ Bernardici, tri puta je Bernardica sa suzama u očima ponavljala to mnoštvu okupljena svijeta. Zato se i mi, kao što smo prošli puta najavili, vraćamo na taj predmet. Prošli puta smo pokazali ukratko kako je potreba pokore čovječanstvu od početka svijeta, otkad je Adam pao u raju, tako jasno naglašavana kroz sve vjekove, da je ili lud čovjek koji to ne bi priznao, ili je tako duboko pao da se može smatrati izgubljenim, kad ostaje gluh na sve pozive dobrote Božje neka se vrati Bogu po pokori. Danas želimo ukratko pokazati načine pokore, kako nam ih prikazuje Sveto pismo i povijest sv. Crkve u ove dvije tisuće godina. Ona može biti izvanjska ili unutarnja. Ona se može vršiti ili za svoje vlastite grijehe, ili za grijehe naših bližnjih. Ona se može odabrati ili vlastitom slobodnom voljom, li može biti nametnuta od Boga, a čovjek je ponizno primi iz ruke Božje. Bila ona koje god vrste, ako se pravo vrši, uvijek je velika i sveta stvar u očima Božjim. Svi znate da je Bog biće svemoguće i da nema te sile, koja bi Njega mogla prisiliti na bilo kakvu promjenu Njegove svete odluke što ju je zasnovao. Ja ipak, pred nečim, kao da se i Bog mora sagnuti. Što je to? ''Srca skrušena i ponizna ne ćeš prezreti, o Bože!'' rekao je veliki pokornik kralj David, nakon što je teško sagriješio, ali se iskreno pokajao, i na neki način još do današnjega dana vrši pokoru po onom divnom psalmu, ''Smiluj mi se, Bože'' što ga je ispjevao nakon svoga grijeha. O, kad bi svi ljudi bili svjesni kako je divna i velika stvar u očima Božjim pokora! Onda bi trčali za njom još više nego što su oni lovci za zlatom po dalekim krajevima Amerike. Oni su, trčeći za zlatom, često umjesto zlata našli smrt, dočim iskrena po kora nikada nije prevarila čovjeka, nego mu je sasvim sigurno donijela ne zlato, koje moljac i rđa kvari, nego žeženo zlato, da se tako izrazimo, vječnoga i neprolaznoga života na nebu. 1. Pogledajmo barem u najkraćim crtama vrste pokore, da se oduševimo za njih i dademo slavu Bogu, a pribavimo spas dušama svojim i naših bližnjih. Rekli smo da pokora može biti izvanjska ili unutarnja. Dobra je i jedna i druga, ali je vrjednija unutarnja. Izvanjske su, primjerice, bile pokore za Adama i Evu: porođajne boli kod Eve, trnje i korov koji su nicali usprkos njihovu trudu i muci, znoju i umoru, koji je slijedio njihov rad da si priskrbe potrebno za život. Izvanjska je pokora za mladoga Jakova bila bijeg u daleku Mezopotamiju, žega po danu, studen po noći, mnoge neprospavane noći dok je hodio kao pastir za ovcama Labanovim i slično. Izvanjska je pokora za mladoga Josipa bila kad je kao bijedni rob morao služiti Potifaru ni kriv ni dužan, kad je oklevetan za tobožnji preljub i bačen u tamnicu, gdje je odsjedio dvije godine ni kriv ni dužan. Izvanjska je pokora bila za Samsona kad su mu Filistejci iskopali oči i naredili da okreće ručni mlin uz poruge dječurlije filistejske, on, nekad najjači čovjek i junak Izraela. Izvanjska je pokora bila za sv. Ivana Krstitelja npr. boravak u pustinji, bez pravoga stana, bez pravoga odijela, bez prave hrane, bez kreveta i tolikih drugih udobnosti što ih pozna ljudski život. Izvanjska je pokora za sv. Pavla Pustinjaka ili Antuna bio boravak u pustinji bez ikakve ljudske udobnosti, a uz mnoge neugodnosti, kao što su žeđ, glad, studen, vrućina. A onda, ako prođemo samo letimično povijest Crkve, naći ćemo nebrojene primjere izvanjskih pokora kod velikih svetaca i svetica Božjih. Kod jednih strašno bičevanje, čak svakodnevno, kao kod bl. Heinricha Susoa, kod drugih stajanje desetljećima na stupu, na suncu i studeni, vjetru i tišini, danju i noću, kao sv. Simeon Stilit. Neki su nosili na glavi krunu trnovu po primjeru Isusovu, neki su se mjesecima izlagali ubodima komaraca, kao sv. Makarije Pustinjak, neki je klečao na golim koljenima po čitave sate svaki dan u molitvi, neki si nisu priuštili više od jednog sata sna, neki su se dali zazidati u tijesnu ćeliju i tu su živjeli do smrti, kao sv. Abraham Kidunaja, neki su se znali prodati za roba da spase iz ropstva bližnjega, kao što je učinio sv. Paulin biskup, neki nisu nikada kušali mesa u životu, neki nisu nikada pili vina, neki su hodali bosi cijeli život. Samo Bog zna sve te brojne izvanjske pokore što su ih činili sveci i svetice Božje kroz stoljeća. Ali, je li sve to vrjednije od unutarnje pokore? Velika je pokora za sv. Vinka Paulskog bila što je šest punih godina bio ozloglašen pred svijetom kao tat, a bio je potpuno nevin. Ali on je šutio, sve dok nije Bog pokazao njegovu nevinost i pravoga tata. Velika je pokora za sv. Franju Saleškog, čovjeka sklona srdžbi, bila da se nikada ne da zavesti na čin srdžbe. Velika je pokora za sv. Ivana de La Sallea bila biti optužen i osuđen kao prevarant, a biti potpuno nevin. Ali on je strpljivo snosio svoju bol, dok se Bogu nije svidjelo da prokaže pravoga krivca. Samo još jedan mali primjer unutarnje pokore. Sv. Mala Terezija piše kako ju je snašla napast da pita svoje poglavarice o dojmu što ga vrijedni duhovnik samostana ima o njezinu duševnom stanju. Znatiželja zna biti silna napast. Pa ipak je svetica odrezala tu napast riječima: ''To je znatiželja, i ja ne ću ništa učiniti da saznam za taj sud svoga duhovnika. Ako Bog to hoće, On će to već otkriti.'' I nikada nije pitala. Vidite u očima svijeta možda sitnu stvar, ali veliku u očima Božjim, jer Bog ima drugo mjerilo nego ljudi. A sad si sami možete bar približno predočiti, koliko se tisuća prilika za takvu unutarnju pokoru pruža čovjeku svaki dan i gotovo na svakom koraku. 2. Pokora može biti za vlastite grijehe, ili za grijehe naših bližnjih. Za opsade Betulije sveta je udovica Judita bila odjevena u pokorničku haljinu, posula glavu pepelom, bacala se ničice na pod i molila Bogu. Za koga? Za svoje sugrađane, da ih spasi od propasti koja im je prijetila od Asiraca pod Holofernom. Za kralja Asvera bila je izdana naredba da se poubijaju svi Judejci i tako čitav jedan narod istrijebi s lica zemlje. Kad je to začula sv. kraljica Estera, koja je bila iste narodnosti, a žena sveta života, što je načinila? Dala se na pokoru za svoje zemljake da ih spasi. Skinula je sa sebe sjajno kraljevsko odijelo, odjenula odijelo tuge i žalosti. Mjesto miomirisa, posula je glavu svoju pepelom. Trapila je tijelo svoje postom, i molila tri dana i tri noći bez prestanka! Pokora za druge. Tako su činili kroz vjekove veliki sveci i svetice Božje. Sv. Franjo Ksaver proputovao je u deset godina čitavu južnu i istočnu Aziju u beskrajnim postovima, u bdijenju, u pogibeljima putova, u vrućini i studeni. Za koga? Za one siromašne pogane, da ih privede Bogu. Što li sve nije podnio za svoje bližnje sv. Franjo Asiški, sv. Ivan Kapistran, sv. Antun Padovanski, sv. Franjo od Jeronima, sv. Dominik, sv. Vinko Ferrerski, sv. Ivan Bosko, sv. Terezija Velika i sv. Terezija Mala, i tisuće i tisuće drugih! Vrlo je važna pokora za vlastite grijehe. Jer što bi nam koristilo ako sve spasimo, a sami propadnemo. Zato je rekao sv. Pavao Apostol: ''Trapim tijelo svoje i zarobljavam da, pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem zabačen'' (1 Kor 9, 27). I tako vidite primjerice sv. Mariju Egipatsku kako je četrdeset godina činila tešku pokoru u pustinji za devetnaest godina svoga razbludnoga života u Aleksandriji, gdje je svojim nemoralom mnoge upropastila. Zato vidite kako je sv. Margarita Kortonska činila strahovitu pokoru za devet godina svoga besramnoga konkubinata kao djevojka. Zato vidite kako je sv. Angela od Foligna činila dugi niz godina silnu pokoru za ono nekoliko godina nepoštena života, kad se kao udana žena padala nedopuštenim odnosima. Slično i sv. Augustin. Slično sv. Jeronim. Slično tisuće i tisuće kroz povijest kršćanstva. 3. Pokoru možemo sami sebi nametnuti ili nam je nametne Bog, a mi je iskreno i ponizno primimo iz Njegovih ruku. Prva je obično lakša, jer čovjeku godi donekle da pokaže svoju snagu u vršenju pokore. Nitko nije naredio bičevanje blaženom Heinrichu Susou ili stajanje na stupu sv. Simeonu Stilitu, ili izlaganje ubodima komaraca sv. Makariju, ili nošenje trnove krune raznim sveticama, ili spavanje samo jedan sat na dan sv. Petru Alkantari, i tisuće sličnih primjera. Te je ljude na to potaknula ljubav prema Bogu i bližnjemu, da što više zadovolje bilo za sebe bilo za druge. Mnogo je teža pokora koju Bog nametne nekome. Pri tome nije važan ni naš vlastiti izbor ni naš ukus. Kad je Bog pripustio sramotu na sv. Vinka da bude ozloglašen kao tat, ili sv. Ivan de La Salle kao prevarant, i to čitav niz godina, to je bila vrlo bolna pokora. Vrlo je bolna pokora bila za mladoga Josipa u Egiptu ući u tamnicu kao besramni preljubnik, a ništa nije bio kriv. Vrlo je bolna pokora bila za onu čistu Suzanu u Svetom pismu ići na smrt kamenovanjem, kao preljubnica, a bila je potpuno nevina. Tisuće i tisuće sličnih pokora može stići tako čovjeka preko njegove volje u životu, i ako je iskreno prihvati, to je velika stvar, bila to sad bolest, kao četrdeset godina kod sv. Lidvine, bila to kleveta, bilo sumnjičenje, bilo što mu drago. Sve to ima golemu vrijednost u očima Božjim. Braćo, danas nam Bog, kad ljudi sami nisu htjeli da čine pokore, pruža tisuće načina pokore u svakodnevnom životu koji proživljujemo. Blago onome koji to shvati i koji pokoru od Boga poslanu iskreno prigrli, pogotovo ako je nevin! Trpjeti nevin zbog Boga, suho je zlato. Na tome počiva s miljem oko Božje i Majke Božje, koja je u Lurdu tri puta doviknula sv. Bernardici: ''Pokora, pokara, pokora!'' Austrijski župnik Leopold Arthofer napisao je u kalendaru za 1948. godinu St. Michaelskalender članak pod naslovom: ''Sto godina Lurda''. Bio je tamo više puta u životu, ali u ovom članku opisuje posebnu zgodu iz svoga života u vezi s lurdskom Gospom, koju je tako štovao. ''Na 11. veljače 1941., dakle na svetkovinu ukazanja Majke Božje u Lurdu, čitao sam svoju zadnju sv. Misu, a da nisam ni slutio kakav me teški križni put čeka, a koji sam morao započeti još isti dan. Par sati nakon mise uhitila me tajna policija Gestapo i bez ikakva sudskoga procesa odvela u grozni logor Dachau, gdje sam morao ostati do svršetka rata. Vidio sam tamo smrt nebrojenih ljudi. Već su me moji drugovi vidjeli u krematoriju jer sam bio samo kostur, kost i koža. Ali ja sam često molio u Dachau: 'Majko (Božja), Ti si me zatvorila (11. veljače), Ti me moraš opet oslobodit!' Neizmjerno mi se dugo pričinila vrijeme patnje. Ali blago onomu koji ima nadu! Par tjedana prije konca rata bio sam iznenada nakon jutarnjega prozivanja pozvan po imenu i kažnjeničkom broju uz povik: 'Otpušten!' Iz tamne luknje opet na jutarnje svjetlo, drugi put rođen, to je bio sadržaj mojih čuvstava koja su previrala. Baš sam htio s jednim paketićem proći kroz vrata u slobodu, kad me zaustavi neki logoraš Ciganin. U ruci je držao zamazanu krunicu koju je upravo našao. I on me upita: 'Druže, hoćeš li ovo?' Hoću li to? Siromašni Ciganin bio je za me kao glasnik s neba, koji me nije htio pustiti iz ovoga pakla bez jedne uspomene. Brzo sam stavio krunicu u džep i otišao. Kasnije sam krunicu temeljito očistio i točnije je pogledao. Našao sam na njoj medaljicu s natpisom: Servus Mariae nunquam peribit! 'Sluga Marijin nikada ne će propasti!' Majko Božja Lurdska, nisam se uzalud pouzdavao u te!''' [Župnik Arthofer zatim nastavlja:] ''Jesam li ja već kada doživio čudo? U Lurdu nisam, ali jesam na dan svoga dolaska kući. Bilo je već kasno navečer kad sam napustio vlak u Ennsu. U Ennsu me put vodio u gradsku župnu crkvu. Nijednoga čovjeka nisam primijetio u crkvi. Klečao sam potpuno sam kod pričesne klupe pred oltarom da u tihoj pobožnosti zahvalim Bogu što sam mogao ostati živ u Dachauu. Ovdje sam se osjećao neizrecivo siguran, opet kod kuće! Najednom počnu u pozadini tiho svirati orgulje: 'Milde Königin gedenke,/ Wie's auf Erden unerhört/Dass ein Pilger zu dir lenke/Der verlassen wiederkehrt!' Samo ova kitica, i onda je sve bilo opet tiho. Ja sam ustao, napeo oči da vidim tko svira, ali sve je bilo prazno u crkvi i na koru. Čudo? Ne znam. Na svaki način ja niti sam slikar niti izumitelj. Otad sam bio više puta u Lurdu da ondje zahvalim i molim.'' Tako ovaj župnik. Vidite li vrijednost zova Majke Božje i nakon sto pedeset godina: ''Pokora, pokara, pokora!'' Prošao je i ovaj župnik kroz tu školu. Ništa nije bio kriv, osim što je katolički svećenik. Pokoru mučnu i gorku prihvatio je svim srcem iz ruku Božjih za dobro svoga stada, svoje domovine, kojoj je sotona u obliku nacizma htio oteti vjeru u Boga, a s time i sve što je dobro i lijepo. Vidite da ga Majka Božja Lurdska, koju je štovao, nije ostavila samoga u tom mučnom izvršavanju pokore. Krijepila ga, jačala svojim majčinskim zagovorom i kad je bilo dosta, dovela ga kući živa njegovu stadu. Plodovi te pokore divni su danas za njegovu domovinu i narod, jer se može u slobodi klanjati Bogu i živjeti životom dostojnim čovjeka. Ako sav katolički svijet prihvati Gospin poziv, budite uvjereni da nije daleko čas kad će sav svijet odahnuti i izaći iz: pakla nemira i ropstva u slobodu djece Božje. Međutim, o plodovima pokore drugi put! |
08.08.2008., petak
17. ''Pokora, pokora, pokora!'' (Gospa Bernardici prigodom VIII. ukazanja, 24. veljače 1858.)
Među najvažnijim ukazanjima Presvete Majke Božje prije sto godina u Lurdu bez sumnje je osmo ukazanje sv. Bernardici, 24. veljače 1858. godine. Zašto najvažnije ukazanje? Zato jer je tu pokazala koja je glavna svrha i cilj svih njezinih ukazanja: ne buditi radoznalost ljudsku ili pobuđivati senzaciju, nego povratak ljudi iz njihova grešnog života natrag k Bogu, dakako pokorom. O samom osmom ukazanju pripovijedaju kroničari ukazanja ovako: sveta je Bernardica u običajni sat ujutro došla pred špilju i klekla na kamen, dok je silan svijet promatrao što će se dogoditi. Poslije kratke molitve opet je svetičino lice zasjalo neopisivom nebeskom ljepotom. Gospa je već bila tu. Iz držanja Bernardičina moglo se jasno vidjeti da je ona u razgovoru s nebeskom pojavom, makar je nitko drugi nije vidio osim Bernardice. Ali sad se desilo nešto što je sve ljude, koji su promatrali taj prizor, duboko potreslo. Lice se Bernardičino najednom rastužilo, a obilje suza poteče joj niz lice. Ustala je, spustila se niz kosinu špilje, ali je pritom na svakom koraku pala na zemlju i poljubila je. Kad se opet vratila u špilju, bacila se još . jednom na zemlju. Zatim ustane i gledajući prema Gospi, uspravi se, kao da joj je htjela biti što bliže. Tako je nekoliko časaka slušala, zatim se okrenula prema mnoštvu i jecajući od : plača, tri puta povikne: ''Pokoru, pokoru, pokoru!'' (činite). Očevidno je samo opetovala riječi koje je slušala od Majke Božje, i po njezinu nalogu opetovala ih skupljenome mnoštvu. Te riječi djelovale su kao oganj na srca i duše svih tamo sakupljenih. Nije bilo valjda čovjeka, koji nije zaplakao, jer su shvatili da je to mili poziv nebeske Majke da se obrate k Bogu i da se spase, a ne da propadnu u grijesima svojim. Mala se svetica opet vratila na svoje mjesto i klekla, osvijetljena nebeskim sjajem. Tad se surovo umiješala nerazborita vlast preko žandara, od kojih je jedan, kao što smo već govorili, naoao Bernardicu, nazivajući je komedijašicom. Bog je pripustio taj prostakluk da tako i vlast, kao nekoć Zidovi u Jeruzalemu kod Kristova uskrsnuća, bude svjedok istinitosti lurdskih ukazanja. Svetica u nebeskom uznesenju nije ništa čula od te prostote žandara, koji su se brzo izgubili na prosvjede radnika, prisutnih kod ukazanja. Kad je ukazanje svršilo, Bernardica se mirno s pratnjom vratila kući. 1. A što mislite, dragi vjernici, je li Presveta Bogorodica možda samo onima koji su bili prisutni kod ukazanja, ili možda samo stanovnicima Lurda, ili možda samo stanovnicima Francuske, navijestila zahtjev Božji: ''Pokora, pokora, pokora''? Tko bi tako sudio, jako bi krivo sudio. Ako je prošlo stoljeće bilo stoljeće nevjere, ako je prošlo stoljeće bilo svjedok nebrojenih grijeha čovječanstva, ništa bolje nije ni naše stoljeće, pače u mnogome je nadvisilo prošlo stoljeće. I zato ni danas, nakon sto pedeset godina, nisu Bogorodičine riječi izgubile ni trunka od svog značenja. I danas može s punim pravom opetovati svemu čovječanstvu: ''Pokora, pokora, pokora!'' Zašto pokora? Zato jer, kako veli prorok Izaija Židovima, a to vrijedi dakako za sve ljude: ''Opačine vaše rastavljaju vas s Bogom vašim. Grijesi vaši zaklonili su lice Njegovo od vas da ne čuje.'' (Iz 59, 2) A što je čovjek ako se Bog odvrati od njega? Ništica u naravnam redu, a ništica, ako se tako smije reći, još više u vrhunaravnam redu. Riba bez vode mora uginuti. Cvijeće bez sunca mora uginuti. Čovjek bez zraka mora uginuti. A kud više čovječanstvo bez Boga mora propasti kad u njemu, prema riječima apostola, ''živimo, mičemo se i jesmo.'' (Dj 17, 28) A kako će se uvrijeđeni Bog obratiti opet milostivim pogledom prema grješnom čovjeku, ako taj ne pokaže ni trunka kajanja za svoje grijehe, ako ni ne misli na pokoru? 2. I zato je pokora bitan sadržaj poruka Božjih čovječanstvu, počam onamo od raja zemaljskoga do naših dana, a tako će biti i do konca svijeta. Hoćete li se uvjeriti u to? Otvorite samo malo stranice Svetoga pisma! Što je drugo nego zahtjev pokore, kada je Bog, istina, oprostio Adamu i Evi njihov grijeh i nije ih upropastio kao anđele, ali im govori i naviješta neizbježnu sudbinu: ''Mnoge ću ti muke zadati (govori Evi) kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu... (A Adamu:) Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: 'ne smiješ jesti s njega', to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer prah si i u prah se vraćaš'' (Post 3, 16-19). Zar nije to pokora? I te kakva pokora za Adama i Evu! I vršili su je do smrti. Što je bio glavni sadržaj svih propovijedi onih velikih starozavjetnih proroka ako ne upravo pokora? Zar nije najvažnija svrha velikoga Izaije proroka da knezove izraelske, kraljeve njihove, ratnike njihove, djevojke njihove, muževe, žene, jednom riječju, sav narod da gane na pokoru naviještanjem kazna Božjih za njihove zločine? Knezove i kraljeve opominje da vrše pravdu prema svima, napose sirotama; vođe opominje da ne zavode narod na zlo, nego da mu prednjače dobrim primjerom; djevojke da ne upropašćuju sebe i druge svojom bezbožnom modom? Što je svrha tolikim govorima velikoga svetoga proroka Jeremije, ako ne pokora naroda izraelskoga koji se grijesima svojim potpuno otuđio Bogu svome? I da ga je taj jadni narod svojom srećom poslušao, ne bi bile poskidane glave njegovim grješnim knezovima kad ih je uhvatio Nabukodonosor kralj, ne hi posljednji njihov kralj morao gledati svojim očima, kako mu Nabukodonosor kolje sve sinove pred njegovim očima, kako mu sve žene odvodi u ropstvo, a njemu prije izvadi oči, da pođe u Babilon, a ipak ga ne vidi, kao što mu je prorekao prorok. (Jr 43, 8-13) Što je bio glavni cilj i svrha skoro svih propovijedi velikoga Ezekijela proroka, nego ganuti na pokoru tvrda srca zarobljenih Judejaca? Za čim drugim idu i svi ostali proroci, kao što su Ilija prorok, kao što je Joel prorok, kao što je Amos prorok, kao što je Jona prorok, kao što su Nahum, Mihej, Sefanija, Zaharija i toliki drugi? Što je bila važnija svrha svih njihovih govora ako ne upravo pokora, pokora naroda izraelskoga? Pokora i drugih naroda? A onda, pođite malo dalje! Pogledajte Isusova preteču sv. Ivana Krstitelja? Zar on nije, rekli bismo, inkarnirana pokora i sam osobno, i inkarnirana propovijed o pokori? Čitajte samo što govori o njemu sv. Matej Evanđelist i drugi evanđelisti! Govori Ivan Židovima: ''Obratite se, jer blizu kraljevstvo Božje!'' ''Donesite rod dostojan pokore!'' - tako govori farizejima i saducejima. ''Ne tražite više, nego vam je naređeno!'' - tako govori carinicima. ''Ne činite nikome sile prijevare i budite zadovoljni svojom plaćom!'' - tako govori vojnicima. ''Tko ima dvije haljine, neka da jednu onome koji nema nijedne, i tko ima hrane, neka isto čini!'' - tako govori svim Židovima. ''Ne smiješ imati žene brata svojega!'' - tako govori Herodu. Vidite li silnoga propovjednika pokore, preteče Isusova? A onda dolazi vrhunac svega - sam Sin Božji. Koja je glavna svrha Njegova dolaska na svijet ako ne propovijedanje pokore? ''Otada poče Isus propovijedati: obratite se, jer blizu je kraljevstvo Božje.'' (Mt 4, 17) Ali ima jedna još značajniji zgoda iz života Isusova. Jednoga Mu dana javiše da je Pilat prolio krv nekih Galilejaca, dok su upravo žrtvovali. A što Isus na to? Odgovorio im je: ''Mislite li da su ti Galilejci bili veći grješnici od svih drugih Galilejaca jer tako postradaše? Ne, kažem vam. Ali ako se ne obratite, i vi ćete isto tako izginuti. Ili mislite li da su onih osamnaest na koje pada kula u Siloji i pobi ih, bili krivlji od svih ostalih stanovnika Jeruzalema? Ne, kažem, vam. Ali ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.'' (Lk 13, 1-5) A onda pogledajte apostole! Što je bila glavna svrha njihova propovijedanja ako ne pokora? Ponajprije Židova, a onda i svih ostalih naroda svijeta, kuda su išli? Zato i glasi prva propovijed sv. Petra apostola u Jeruzalemu onom mnoštvu sabranom sa svih strana svijeta: ''Obratite se... Spasite se od ovog pokvarenog roda!'' (Dj 2, 38-40) A onda pođite dalje! Što je bila glavna svrha svih propovijedanja velikih Božjih ljudi kroz sva stoljeća ako ne pokora? Čujte samo jednog Krizostoma, Jeronima, Ambrozija, Franju Asiškog, Dominika, sv. Vinka Ferrerskog, Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, bezbrojne isusovačke, franjevačke, dominikanske, kapucinske i druge propovjednike tijekom stoljeća! Što je to nego neprestani poziv na pokoru? Jer ljudi tako brzo sve zaboravljaju. Zato je Bog u svom beskrajnomnom milosrđu dopustio da se Presveta Mati Božja toliko puta ukaže i materinski sa svoje strane opomene čovječanstvo na pokoru. To je glavna tema njezinih ukazanja i u Lurdu i u La Saletti i u Fatimi i u Sirakuzi i kod Tre Fontane i u Beauraingu u Belgiji i na tolikim drugim mjestima. Tema prva i glavna jest: ''Pokora, pokora, pokora!'' I zato što je upravo to glavni razlog njezinih ukazanja, i zato što je u Lurdu tu riječ tri puta zaredom ponovila, i mi ćemo se još dva puta vratiti na ovu temu. Za danas upamtite ovo: tko bi sumnjao u potrebu pokore nakon tolikih opomena kroz čitavu povijest čovječanstva, taj je ili lud ili toliko pokvaren da za njega više nema lijeka. Toliko za ovaj puta. A u sljedeće dvije propovijedi ćemo pogledati ukratko i način pokore i uspjeh pokore. Neće ipak biti na odmet da danas stavimo i jedan primjer pred oči kako je istinita riječ Isusova: ''Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično izginuti.'' Jao čovjeku koji s prijezirom prijeđe preko svih opomena Božjih! Jao čovjeku koji dobročinstva Božja, kao što su ukazanja u Lurdu ili drugu koju Gospinu milost, a to će reći Božju, nastoji izvrći ruglu! Ne govori uzalud Duh Sveti: ''Tvrdokorno srce u zlu završava.'' (Sir 3, 26) Već smo više puta spomenuli kako je kip Majke Božje Fatimske trijumfalno prolazio svim kontinentima svijeta, dočekivan s najvećom radošću od milijuna ljudi, ne samo kršćana katolika, nego i inovjeraca kršćana, pa čak i muslimana i pogana. Francuski kanonik Barthas iznosi u svojoj najnovijoj knjizi o Fatimi kako je taj kip Majke Božje došao 21. prosinca 1949. u grad Trichur u Indiji. Pedeset tisuća ljudi dočekalo je Gospin kip u najvećoj radosti i slavlju. No, našao se jedan drski novinar koji je napisao sablažnjivi članak protiv Majke Božje. Kad ga je donio uredniku ondašnjih novina, upozorio ga je urednik da se članak mora potpisati, jer je uvrjedljive naravi. Novinar ga nije htio potpisati. Mjesto njega se ponudio njegov kolega i potpisao članak, da se odmah nosi na linotip i tiska. Ali gle! Tek što je dotični potpisao članak, srušio se na licu mjesta, kao da ga je spopala neka vrsta padavice. Tri dana trudili su se uzalud svi liječnici da odgonetnu tajnu njegove bolesti i da mu pomognu kakvim lijekom. Kad je treći dan lik Fatimske Gospe odlazio iz Trichura dalje na svoj trijumfalni put, isti čas je i onaj hulitelj ispustio svoju poganu dušu. ''Tvrdokorno srce u zlu završava'', kaže Duh Sveti. Zato poslušajmo glas naše nebeske Majke, koja opominje: ''Pokora, pokora, pokora!'' Nikada još nije propao čovjek koji je iskren: činio pokoru i obratio se Bogu. Ali su propali svi, i propast će svi, koji s prijezirom prijeđu preko opomene Božje. To vam je daljnja poruka Presvete Matere Božje iz Lurda prigodom sto pedesete obljetnice ukazanja. |
