Lourdes: 1858-2008
31.12.2008., srijeda
31. Tako, dakle, sinovi, poslušajte me! Spasenje onima koji idu putovima mojim! (Izr 8,32)
Danas završavamo pobožnosti posvećene ove godine uspomeni na sto pedesetu obljetnicu ukazanja Majke Božje sv. Bernardici Soubirous u Lurdu. Iz svega što smo govorili kroz ovo vrijeme mislim da vam na završetku ništa boljega ne možemo reći nego što su riječi nestvorene Mudrosti Božje, a koje Crkva stavlja u usta Bogorodici: ''Tako, dakle, sinovi, poslušajte me! Spasenje onima koji idu putovima mojim!'' (Izr 8,32) 1. A što vam je govorila naša nebeska Majka kroz ovih trideset minulih dana da bi je morali poslušati? Nije vam punila glavu fantazijama, kao što običavaju pisci raznih stihova po novinama, a kojima se ne hrane, nego dave milijuni duša širom svijeta. Nije vam punila glave basnama i pričama kojima se zabavljaju djeca. Nije vas vodila u kino dvorane koje podjaruju fantaziju, i prije dovode do zločina negoli do kreposna života pojedinca, koje ne znaju razlikovati dobro od zla kad gledaju što se odigrava u filmu. Nije vam čitala bulevarskih romana koji, kako se kupuju za jeftine novce, tako im je i jedina vrijednost da završe u peći, da i ne govorimo o ogromnoj šteti koju nanose mladenačkim dušama. Nego što vam je govorila? Govorila vam je riječi života. Jer znate li što govori Gospod Bog? ''Ja, Gospod, Bog tvoj, jesam Onaj koji te je učio da činiš što ti koristi, koji te je vodio putem kojim trebaš ići'' (Izl 48, 17). Što bi nam drugo Majka Božja mogla govoriti nego ono što je korisno za naše duše, kad je Ona bila i ostaje dovijeka najvjernija službenica Gospodnja. Učila nas je kroz ovih trideset dana ponajprije da uvijek budemo zahvalni Bogu za sve, pa i za golemo dobročinstvo ukazanja njezina u Lurdu prije sto pedeset godina. Golemo je to dobročinstvo, kao što ste vidjeli. Učila nas je da se uvijek ponizujemo pod silnu ruku Božju, ako želimo da nas oko Božje s miljem prati i uzvisi u dan pohođenja svojega. Učila nas je da Bog naš nije nikakva mrtva stvar koja ne zna što se događa na ovom svijetu, nego biće živo, svemoguće, sveznajuće, koje će nam jednom suditi, pa prema tome gledajte da ne nasjednete smicalicama bezvjeraca, koji žele svemu svijetu nametnuti svoje vjerovanje. Učila nas je promatrati čudesna djela Božja da se utvrdimo u vjeri u svemoć njegovu, i tako postanemo na neki način i sami svemoćni, kao što i slabi bršljan postaje jak kad se prilijepi uz stoljetni hrast. Pokazala nam je veliku i divnu mudrost Gospodnju, koja se očituje u cijeloj prirodi, mudrost koja se služi neznatnim stvarima da proizvede najdivnije učinke. Učila nas je da se uvijek približujemo Bogu bježanjem od grijeha, pa će se i Bog približiti nama. Učila nas je da je ona milosti puna i želi da od te svoje punine izlije i na nas obilje milosti svojim zagovorom kod Boga, samo ako je budemo marljivo zazivali molitvom ''Zdravo, Marijo'' i molitvom svete krunice. Učila nas je da je naša jedina zadaća na ovom svijetu proslava Boga čitavim svojim životom, bilo na ovaj ili na onaj način, već prema staležu i zanimanju u kojem živimo. Učila nas je da naša prava domovina nije ovdje na zemlji nego na nebesima. Učila nas je da je pravi život samo u Bogu, a ne u zemaljskim dobrima. Učila nas je da budemo na oprezu protiv zasjeda đavolskih, koji danas, izgleda, ima veću vlast nad svijetom nego ikada. Učila nas je da se u tu svrhu neprestano molimo. Ne samo za sebe nego i za druge, napose grješnike, jer tako osiguravamo i spas vlastite duše. Učila nas je da se ne gubimo u tricama ovoga svijeta i ludoj znatiželji, nego da mislimo na ono što nam je Bog naredio. Opomenula nas je na jednu izvanredno potrebnu stvar - pokoru, da ne bismo svi zajedno propali kao i oni Galilejci, čiju je krv pomiješao Pilat s krvlju žrtava što su ih prinosili. Učila nas je da se ne bojimo onih koji izvrgavaju ruglu na njihove glave. Pokazala nam je u onom čudesnom izvoru vode, što je potekla na njezinu zapovijed, otajstvene izvore vode milosti Božjih, iz kojih se moramo napajati i kojima moramo prati svoje duše ako hoćemo živjeti uvijeke. Opomenula nas je da ne zaboravimo da smo prah i pepeo, i kako je samo u skrušenosti srca naše spasenje. Učila nas je poštivati autoritet svete Crkve, stvar i te kako važnu u današnjim vremenima. Pokazala nam je da Bog govori svojim načinom svakome čovjeku i uči ga istine spasa, samo ako pazimo da se ne oglušimo glasu njegovu. Učila nas je da ne stavljamo nadu u druge, nego se sami za života revno brinemo za spas svoje duše, jer je bezvrijedno kad nam stavljaju krunicu u ruke na mrtvačkom odru, ako je niste molili u životu. Učila nas je cijeniti vrijednost javnih crkvenih procesija, koje su javna ispovijed naše vjere katoličke, i to ispovijed vjere velike vrijednosti ako se obavlja u pravom duhu, kao što želi Crkva. Učila nas je da sve časti koje primamo u životu odnosimo na Boga, kojemu jedino pripadaju, a ne da se podajemo ludoj taštini, od koje nikakve koristi, a puno štete. Pokazala nam je svoje golemo dostojanstvo i moć kao Bezgrješno Začeće, čiji zagovor ima veliku moć kod Boga, kao što dokazuju već više od stotinu pedeset godina one medaljice Majke Božje bez grijeha začete. Pokazala nam je da svoje štovatelje ne ostavlja nikada na cjedilu i tko god sluša nju, neće se nikada osramotiti. 2. Nije nas Bogorodica kroz ovo vrijeme hranila pričama ni basnama, nego nas je učila ono što je dobro i korisno za duše naše. A kako se ta korist vidi na svršetku? U spasu naše besmrtne duše. To želi Bogorodica i naša nebeska Majka svim srcem naglasiti kad nas poziva: ''Tako, dakle, sinovi, poslušajte me! Spasenje onima koji idu putovima mojim!'' Vječni spas, vječna sreća, vječni život, evo rezultata štovanja Majke Božje i slušanja njezinih materinskih pouka! A recite mi, ima li i jedno jedino ljudsko biće na zemlji koje ne bi željelo biti sretno? Nema ga! Tu je istinu sažeo u par riječi veliki učitelj Crkve sv. Augustin kad je nakon dugoga lutanja daleko od Boga našao put k Bogu i izustio one znamenite riječi: ''Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!''. Jest, sretan želi biti i onaj koji uzima otrov u usta, jer se nada izmaći nevoljama ovoga svijeta koje ga muče, dakako uzalud, jer ga čekaju još veće ako svjesno počini samoubojstvo. Sretna želi biti i žena koja ostavlja zakonita muža i prilijepi se uz drugoga protivno zakonu Božjemu, dakako uzalud, jer će upasti u još veću nesreću, ako ustraje u takvoj velikoj opačini. Sretan želi biti i čovjek koji zbog unosnoga položaja ostavlja vjeru katoličku, dakako uzalud, jer će mu se privremena sreća pretvoriti u najveću nesreću ako ustraje u zlu. Jednom riječju, nema čovjeka koji ne bi želio biti sretan. Ali sreće, prema riječima sv. Augustina, nema nego u Bogu. A kolika je ta sreća? Ako nas pitate, odgovorit ćemo vam riječima sv. Pavla apostola: ''Niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo što je Bog pripravio onima koji Njega ljube'' (1 Kor 2, 9). Za tom srećom težite, a ne za pustim zemaljskim dobrima! Kažu da su jednom dječaku pokazivali dvije slike. Jedna je predstavljala Aleksandra Velikoga kako je ispružio ruku prema kugli zemaljskoj da je osvoji, jer mu je porasla čežnja za osvajanjima nakon tolikih uspjeha. Druga je slika predstavljala sv. Franju Asiškoga, kako je nogom odgurnuo od sebe kuglu zemaljsku, a oči upro u zvijezde na svodu nebeskom. Na upit koja mu se slika više dopada, odgovori dječak: ''Ova druga, jer ovaj je čovjek (sv. Franjo) veći. Zar ne vidite da mu je zemlja premalo, on hoće nebo?'' Da, i mi moramo tražiti nebo, jer: ''Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!''. Dakako, na tom putu prema nebu stoje čovjeku nasuprot mnoge i velike zapreke, i njemu često prijeti pogibelj da se lađica njegova života razbije o greben u moru ovoga zemaljskoga života. To naša nebeska Mati jako dobro zna i zato dolazi u pomoć svojoj bijednoj djeci i govori: ''Tako, dakle, sinovi, poslušajte Me! Spasenje onima koji idu putevima mojim!''. Pod njezinim smo vodstvom sigurni da će lađa našega života prispjeti sretno k obalama vječnosti. Prije dvije godine, 1956. godine, donijela je mala katolička godišnja enciklopedija ''Cristo nel mondo'' zanimljivu sliku i kratak njezin opis. O čemu se radi? Na slici se vidi nekoliko ronilaca kako se spuštaju u dubinu mora s ronilačkom opremom na leđima. U njihovoj sredini iznad njih vidi se u vodi kao neki kip koji se za njima spušta u dubinu mora. Na drugoj strani donosi se kratak opis slike. Na dan 15. kolovoza, dakle na blagdan Uznesenja Majke Božje na nebo, doživio je otok Minorca (španjolski otok u grupi Baleara u Sredozemnom moru) dirljivu vjersku manifestaciju. Na tom otoku osobito štuju Majku Božju pod nazivom Madonna di Monte Torro. Jednoga dana dali su stanovnici načiniti kopiju te Madone u mramoru. Mons. Marroig, biskup na Minorci, svečano je blagoslovio taj kip koji su dopremili u Ciudadelu, luku na otoku. Kip su onda u najsvečanijoj procesiji izveli na more. U procesiji je išlo šezdeset lađa. Kad su prispjeli na dubinu od 22 metra, spustili su se s jedne lađe u more ronioci, potpuno opremljeni za ronjenje. Za njima su spustili polako onaj kip Majke Božje Madonne di Monte Torro. Ronioci su uhvatili kip svojim rukama i zajedno se s njime spustili u dubinu mora. U dubini od dvadeset i dva metra pričvrstili su taj blagoslovljeni kip na morskom dnu. Praznovjerje? Ne, nego živa vjera onoga puka koji čvrsto vjeruje u moć i dobrotu Majke Božje. Htjeli su time reći: ''Božja Majko, mi znamo da si ti na nebu. Ali znamo da si proglašena i jesi i Kraljica Svemira. Tvoja moć seže i u najdublje dubine mora. Molimo te, učini svojom majčinskom zaštitom da svi koji isplove iz ove luke sigurno stignu k cilju, kamo su nakanili otploviti. A one koji se vraćaju ili dolaze u našu luku zaštiti svojom majčinskom zaštitom da ne pretrpe brodolom, prije nego stignu u luku gdje su sigurni''. Braćo, svi mi plovimo burnim morem ovoga života prema luci nebeske domovine. Mnoge i velike pogibelji, rekli smo, vrebaju na nas. Prijeti nam sotona, prijeti nam svijet, prijeti nam vlastita pokvarena narav. Da se lađica našega života ne razbije, i možda baš pred ulazom u luku života vječnoga, tko će nam više pomoći ako ne Mati Božja? Jest, Ona je na nebu! Ali ne zaboravite da je Kraljica Svemira. Zato njezina materinska kraljevska moć seže i u najdublje dubine ovoga bijednoga zemaljskoga života da nas izbavi od propasti i lađicu našega života dovede sretno na obalu vječnosti. I zato vam dovikuje iz Lurda prigodom sto pedesete obljetnice ukazanja: ''Tako, dakle, sinovi, poslušajte me! Spasenje onima koji idu putovima mojim!''. Te putove pokazivala vam je u ovih trideset prethodnih propovijedi. Slušajte je, slijedite je kao pravi sinovi i kćeri, i spasenje vječno bit će rezultat, zaključak toga puta. Amen! |
23.12.2008., utorak
30. Tko mene sluša, taj se neće osramotiti (Sir 24,22)
Približavamo se evo pomalo završetku ukazanja Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu prije stotinu pedeset godina. Zadnje ukazanje bilo je na dan Karmelske Gospe 16. srpnja 1858. godine. Bernardica je molila poslijepodne toga dana u crkvi da još jednom zahvali Isusu za dobročinstvo sv. Pričesti, koju je primila toga dana. Najednom začuje u srcu dobro poznati glas koji ju je pozivao k Masabjelskoj špilji, špilji Gospinih ukazanja. Sva radosna ustade i zamoli svoju tetku Baziliju da je prati onamo. Međutim, vlast je već bila zabranila ići u špilju, pa je morala poći desnom obalom Gave na obalnu sjenokošu nasuprot špilji ukazanja. Čim su je ljudi opazili da ide, počeli su odmah i drugi polaziti za njom. Kad je prispjela na livadu naspram špilji, Bernardica klekne, izvadi svoju krunicu, a s njom i drugi ljudi počnu moliti. Nakon par časa ka zasja lice Bernardičina nebeskim sjajem, i ona prepuna radosti poviče: ''Jest, jest, ona je, eno je tamo! Ona nas pozdravlja i milo nam se smiješi iznad ograde.'' Nikada se Bogorodica nije ukazala tako lijepa sv. Bernardici kao ovoga posljednjega ukazanja. Viđenje je potrajalo četvrt sata. Poslije toga se Majka Božja puna ljubavi osmjehnula svojoj maloj prijateljici i nestala je, da se više ne ukaže nego u vječnosti. Što nam govori ovo zadnje ukazanje naše nebeske Majke? Meni se čini da nam ponavlja riječi mudroga Siraha u Svetom pismu, koji govori o nestvorenoj Mudrosti Božjoj. I ono što govori nestvorena Mudrost Božja, te riječi stavlja sveta Crkva u usta Bogoradici. Među ostalim kaže i ovo: ''Tko Mene sluša, taj se neće osramotiti'' (Sir 24,22). 1. Vidjeli ste kako je skromno počelo s ovim ukazanjima Majke Božje. Oholom i putenom čovjeku nije išlo u glavu da bi nebeska Gospa (u koju neki nisu uopće vjerovali) silazila na ovu jadnu zemlju u kamenoj špilji na zabitom mjestu. Nije im išlo u glavu da bi za svoja ukazanja upotrijebila neuku djevojčicu, pastiricu. Nije im išlo u glavu da bi svoje poruke svim ljudima, bez razlike, upravljala baš preko nje, za koju je, jer je bila iz vrlo siromašne obitelji, jedva tko znao i u Lurdu, rodnom joj mjestu, a kamoli po ostalom svijetu. Nije čudo da su se i oholi ljudi digli i pokušali omesti cijelu stvar, izvrgavajući je ruglu, a što se ne bi postiglo ruganjem, da se postigne silom državnih vlasti. Već ste čuli neke pothvate vlasti protiv Bernardice i ovih ukazanja. A sada da čujete još neke, kako biste vidjeli ludost ljudskih nastojanja protiv Božjih planova i da se oduševite za štovanje nebeske Majke Marije, koja nikada ne ostavlja na cjedilu svojih štovatelja, nego ih i te kako uzima u zaštitu i dovodi do konačne pobjede. Čuli ste kako je carski namjesnik nastojao proglasiti Bernardicu ludom, ali mu liječnici nisu mogli izdati za to nikakve svjedodžbe, jer je Bernardica bila najzdravijega razuma. Zato je carski namjesnik nastojao da vodu iz onoga čudesnoga izvora proglasi ljekovitom mineralnom vodom po naravi, pa prema tomu otpada potreba svakoga čuda s tom vodom, i sve će opet biti izvrgnuto ruglu i stvar će se smiriti. U tu svrhu našao je nekog ljekarnika da pretraži vodu i izda potvrdu. Taj se laskavac dao zavesti, pa je u tu svrhu sastavio izvještaj koji završava riječima: ''Mislimo da nećemo krivo kazati ako ustvrdimo kako s obzirom na sastojke vode neće liječnička znanost 'možda' dugo trebati da upozna ljekovitu moć vode i da je postavi u red voda koje će sačinjavati bogatstvo naše pokrajine'' (kojom je upravljao taj carski namjesnik). Međutim, taj ''možda'' je brzo propao. Kad su stvar dali ispitati sveučilišnom profesoru kemije Filholu u Toulouseu, on je vodu pretražio i dao o njoj ovaj izvještaj: ''Ova voda ne sadrži nikakve djelotvorne tvari koja bi imala ljekovito svojstvo. Ta se voda može piti bez ikakva zla učinka''. Dakle obična voda, a ako je liječila, to se nije moglo poricati, znak je da je liječila po zagovoru Bogorodice, dakle po višoj sili, a ne po sili minerala koje je priželjkivao carski namjesnik. No on je, ne čekajući sveučilišnoga profesora, izdao naredbu od četiri članka, kojom je bilo zabranjeno crpsti vodu iz onog čudesnog vrela, prolaziti po tamošnjem zemljištu, špilju se imalo ograditi jakim plotom i tamo postaviti stražu, a svaki prijestup te naredbe progoniti po zakonu. Straže su se mijenjale svakoga sata dan i noć. Naoko smrtni udarac ukazanjima i maloj sv. Bernardici. Ali vi ste čuli na početku što kaže Bogorodica: ''Tko sluša Mene, taj se neće osramotiti''. Diglo je naskoro pučanstvo toliku buru zbog ovog izvrtanja istine, da je stvar konačno došla pred cara Napoleona III., koji je u blizini Lurda u pokrajini Biarritz provodio odmor. Molba je glasila: ''U ime pravice i slobode savjesti neka dopusti Vaše Veličanstvo da se vjernici mole kod špilje kad god hoće. U ime čovječnosti dopustite da se bolesnici tamo liječe, kad u to postavljaju svoje ufanje. U ime slobode razuma dopustite da duhovi traže razjašnjenja, da tako znanost i istraživanje pronađu ili prijevaru ili istinu''. Molba je upalila i car pošalje brzojav svome namjesniku da smjesta povuče sve zabrane o lurdskoj špilji, te da se ona ima ostaviti pristupačna svima. Vidio je, naime, da je ugled vlasti strahovito stradao kraj takvih ludih naredaba. Namjesnik se nastojao izvući iz toga poniženja pomoću svojih veza na carskom dvoru, ali mu stiže drugi carski brzojav, po kojem je imao smjesta provesti što car od njega traži. I sad je došlo zasluženo poniženje. Taj isti carski namjesnik morao je izdati naredbu kojim se sve prijašnje poništavaju, a koje su bile uperene protiv Gospinih ukazanja i vjerničkoga obilaska špilje. Onaj isti policijski komesar, po čijem je nalogu napravljena jaka ograda oko špilje i postavljena straža da nitko ne može u špilju, morao je osobno skinuti ogradu podignutu prije četiri mjeseca. Namjesnik je bio premješten u Grenoble, a policijski komesar u Avignon. Majka Božja nije im ipak uskratila svoje pomoći, jer su svojim ludim činima mnogo koristili utvrđenju istine o Lurdu. Umrli su jedan i drugi kao pravi kršćani, s križem u ruci, u prisutnosti svećenika, primivši svete sakramente. A danas? Nakon sto pedeset godina Lurd je poznat po cijelom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi došli su u ovih sto pedeset godina onamo da se poklone Majci Božjoj i sjete skromne pastirice Bernardice. Znanost je imala prilike, i ima prilike i sada, svaki dan proučavati tolika ozdravljenja i mora priznati, htjela ili ne htjela, da su ta ozdravljenja neprotumačiva po prirodnim zakonima. Tamo radi poseban liječnički ured, otvoren liječnicima svega svijeta, bez obzira na vjeru, bez obzira na narodnost, bez obzira na njihovo osobno uvjerenje. Svaki ima pravo doći, promatrati, ispitivati, na svoje se oči uvjeriti gdje je istina. ''Tko sluša Mene, taj se neće osramotiti!'', veli Bogorodica. I to se ispunilo Bernardici na divan način. 2. Braćo, ne doživljavamo li i mi nešto slično kao i sv. Bernardica zbog svoje ljubavi prema nebeskoj Majci Mariji, zbog djetinjega štovanja što joj ga je iskazivala? Ne rugaju li se i nama danas mnogi kad nas vide da odajemo poklon Majci Božjoj, da smo zaostali, odani lažnom misticizmu? Nisu li i naša prošteništa nebeske Gospe izvrgnuta ruglu? Nije li njezina krunica i u naše dane ismjehivana kao znak krajnje zaostalosti? Zar ne čitate često kako se njezino uzvišeno i sveto ime piše malim slovima, da se Bogorodicu više izvrgne ruglu i omalovaži vjera u dušama puka? Nisu li već više puta njezini sveti likovi bili izvrgnuti napadima i profanaciji da se dokaže kako to nema nikakva posla s nekim vrhunaravnim bićem i životom? Kao da mi katolici štujemo ovaj ili onaj kameni kip, a ne onu živu, divnu i neokaljanu Djevicu, Majku Božju, koju dotični lik predstavlja? Ne pišu li se i u našim danima sablažnjivi članci protiv Presvete Bogorodice, da se njima ubije svaki trag vjere u vrhunaravni život, u dostojanstvo, dobrotu i moć Bogorodice? A što ćemo mi na sve to? Popustiti u našoj pobožnosti prema Majci Božjoj ili je čak sasvim napustiti? O, to bi bila neprispodobiva nesreća za svakoga jer, kako veli apostol sv. Pavao: ''Bog se ne da ismjehivati''. A ne da se ismjehivati ni Presveta Bogorodica Majka Isusa Krista. Ne dao Bog da se mi ikada drznemo profanirati njezin kip ili sliku, da Bog ne bi zauvijek profanirao nas i izbacio nas iz broja djece svoje i dao nam mjesto s licemjerima, kojima je dio tamo gdje crv njihov nikada ne umire i oganj se nikada ne gasi! Ne dao Bog da ikada iz našega pera izađe koja riječ u bilo kakvoj knjizi protiv nje, naše nebeske Majke, da nas ne bi Bog izbrisao zauvijek iz knjige života! Što budu žešći napadi na našu nebesku Majku, to ćemo mi čvršće prianjati uz Nju! Što budu veći izljevi mržnje prema njoj, to nježnija neka bude prema njoj naša djetinja ljubav! Što nas budu više kušali odvratiti od njezina štovanja i službe, to ćemo je odanije slušati, uvjereni da će se i na nama ispuniti jednom njezina riječ: ''Tko sluša mene, taj se neće osramotiti''. A kad smo već kod sv. Bernardice, da i završimo danas s njom, kao divnim primjerom točnoga ispunjenja ovih Gospinih riječi. Vidjeli ste kako Gospa nije dala da bude trajno osramoćena ni na ovom svijetu. Ne, bilo je to samo za kratki čas, jer je do konca života bila ona već na ovoj zemlji predmet najdubljega poštovanja svih čestitih ljudi, upravo zbog njezine veze s Bogorodicom, zbog njezina djetinjeg štovanja nebeske Majke. Ali što je najvažnije - nije osramoćena u vječnosti. Bogorodica joj je isprosila milost da je na ovoj zemlji stupila među redovnice, gdje je vjerno služila Bogu dvanaest godina. Umrla je 16. travnja 1879. mirno i spokojno, moleći ''Zdravo, Marijo''. Zadnja joj je riječ pri izdahnuću bila ''Sveta Marijo, Majko Božja''. Umrla je relativno mlada, s trideset i pet godina, ali je, kako veli Duh Sveti za pravednika, ''Živeći kratko vrijeme, ispunila mnoge godine'' (Mudr 4, 13). Njezin sprovod bio je više veličanstveno slavlje pobjednika negoli žalosna povorka. Slavlje, iskazano priprostoj pastirici, kojom se nebo poslužilo za najveće djelo milosrđa minuloga 19. stoljeća prema grješnom rodu ljudskome. Godine 1909., dakle trideset godina poslije smrti, bilo je njezino tijelo iskopano, pretraženo i pronađeno tako netaknuto, kao da je umrla prije par sati. Stavili su tada tijelo u drugi lijes, jer su se već počela zbivati mnoga čudesa po njezinu zagovoru. Kanonski proces, što ga je bila provela Crkva, potvrdio je istinitost navedenih čudesa, te je Bernardica proglašena blaženom 13. lipnja 1925., to jest svete jubilarne godine, za vladanja pape Pija XI. Malo kasnije proglašena je svetom. Da još više odskoči njezina proslava, kod proglašenja svetom u crkvi sv. Petra u Rimu prisustvovao je i njezin tada još živi brat, koji je plakao od ganuća kad je vidio kako je golemu čast doživjela njegova sestra već na ovom svijetu i kako je bogato naplaćena za sve poruge, što ih je morala snositi zbog Gospinih ukazanja od strane neprijatelja istine, a dosta i od inače dobrih ljudi. Sve je poruge zbog Gospe rado podnijela. Teške bolesti svake vrste rado je i junački snosila, i od 16. travnja 1879. uživa i uživat će kroz vijeke vjekova radosti neba u neopisivoj slavi. ''Tko mene sluša, taj se ne će posramiti''. Ako i mi budemo slušali našu nebesku Majku, kao što ju je slušala Bernardica, i na nama će se ispuniti ova riječ. |
